Archive | December, 2016

Tags: ,

Profesor Kiprovski

Posted on 27 December 2016 by heroji

Nenad Lančuški

Profesor Kiprovski

- Onima koji nemaju prilike da putuju, ostaju na raspolaganju sva izmišljena mesta njihovog unutrašnjeg bića – govorio je profesor Kiprovski svojim studentima na poslednjem predavanju u semestru.

On je bio jedan od onih profesora koje studenti ne samo da obožavaju i poštuju, već na kafama prepričavaju njegove opaske, zaključke i ispade. Drugi profesori su ga gledali kao čudaka, ali sve u svemu, mogli su samo da mu zavide na njegovom ugledu. Profesor Kiprovski bio je stariji čovek, sitnog rasta, pravih, gotovo ukočenih leđa. Staračke pege po ćelavoj glavi i licu činile su ga manje lepim. Međutim, oštre plave oči skrivene iza okruglog okvira od naočara i bela meka talasasta brada koja je padala preko kragni njegovih košulja i u čijim dubinama se samo moglo pretpostaviti da se nalaze usne, pridodavale su njegovoj neobičnoj harizmatičnosti. Na sebi je uvek nosio braon odelo preko bele košulje, bez kravate, uklopljeno sa istobojnim cipelama. Verovatno je imao mnogo istih odela ali ne i cipela. Ponekada se u njemu moglo osetiti zrnce nesigurnosti kada bi na neko od svojih braon odela obuo crnu obuću.

- Jer to putovanje… – skupio je prste jedne ruke dok je govorio, a brada mu je poigravala – To putovanje drage kolege, jeste možda izazvano nemogućnošću da se fizički negde otputuje, stekne dragoceno iskustvo i upoznaju novi zanimljivi ljudi. Ali da biste mogli uopšte da apsorbujete i usvojite iskustva fizičkih putovanja, pre svega morate da imate razvijen unutrašnji život, a njega možete da razvijete samo tako što ćete se baviti sopstvenom ličnošću. Baviti se sopstvenom ličnošću ne znači sedeti i meditirati. Baviti se sopstvenom ličnošću znači pre svega biti svestan svojih doživljaja, svojih emocija. Misliti i saznavati kakve su one i šta predstavljaju, da biste u susretu sa drugim osobama mogli da na kvalitetan način usvojite to iskustvo. Da na taj način razvijete kreativan život u vama, kako biste mogli da stvarate.

 

Ovom izjavom profesor Kiprovski imao je nameru da uteši siromašne studente koji nemaju novca da preko leta otputuju bilo gde osim u svoje rodno mesto, što je znao da nikome ne predstavlja poseban užitak. On se takođe rodio i odrastao u provinciji. Takođe je nekad bio siromašni student koji je upravo putujući svojim unutrašnjim bićem stigao do mesta profesora univerziteta.

Profesor Kiprovski predavao je psihologiju stvaralaštva. Jedan moj kolega sa klase pitao ga je posle predavanja jedno izuzetno glupo pitanje. Toliko glupo da je mene bilo sramota što sam prisutan – Kakav ste vi bili đak u osnovnoj školi profesore?

Ali profesor Kiprovski je i na ovako detinjasto i neotesano pitanje odgovorio veoma ingeniozno – Bio sam loš đak. – rekao je – Jedan od lošijih u svom odeljenju. A bio sam i najmanji, najniži u vrsti na fizičkom. To se poklapalo u mom slučaju. Moja fizička i intelektualna umanjenost. Jednom prilkom kada me je nastavnica geografije izvela pred kartu i pitala da pokažem gde se nalazi Skandinavsko poluostvo, ja sam samo stajao kao ukipljen. Znao sam gde se nalazi Skandinavsko poluostrvo i gledao sam gore visoko prema njemu na vrhu karte. Izgledalo je kao glava dinosaurusa koja će da se sruči na mene i proguta me. U ruci sam osećao blage žmarce, jer je mozak slao signale da treba samo da podignem ruku i prstom pokažem tog dinosaurusa koji me je plašio i sve će se završiti. Nastavnica je već besnela. A iza mene se horda mojih drugova iz razreda podsprdavala, ali ja nisam pokazao gde je Skandinavsko poluostrvo.

smrt

- Ne razumem vas – rekao je moj prijatelj – Zašto niste pokazali ako ste znali?

- Zato što bi se horda još više smejala i urlala, jer sam ja tada bio toliko sitan i mali da sam jedva mogao da dohvatim Balkansko poluostrvo. Razumete o čemu vam govorim. To kakav je neko bio u osnovnoj školi ne znači baš ništa dragi kolega. Jer kada smo deca, nismo svi jednaki, tako je to priroda sredila. Zato kada porastemo svi postajemo različiti ljudi. – odgovorio je profesor Kiprovski, poželeo nam prijatan dan i otišao.

Često je na predavanjima govorio o svom životu i iskustvima koja je sticao, putovanjima na kojima je bio, kako unutrašnjim putovanjima tako i onim pravim putovanjima. Ja sam između ostalog završio slikarstvo i od svih mojih profesora najviše pamtim njega i njegova predavanja u amfiteatru, večito krcatom studentima. Niko na njegovim predavanjima nije spavao, niti izlazio i ulazio, niko čak nije ništa ni pisao već su ga svi slušali, slušali su svaku izgovorenu reč koja je dolazila ispod one njegove nestvarno bele brade.

Ja danas živim u Njujorku, imam svoj atelje i bavim se slikanjem murala. Nedavno sam na Brodveju oslikao zid jedne gostionice njegovim likom, kako bi taj lik video narod koji prolazi Njujorkom, možda ga zapamtio i kupio neku od njegovih knjiga. U dnu murala pisalo je Stevča Kiprovski (1933 – 2015), sve dok taj mural nije prekrečen po nalogu policije pre mesec dana, a gazda gostionice uputio istražitelje kod mene kao autora. Tada sam saznao zašto je svoje poslednje godine moj profesor Kiprovski proveo na Kubi, gde je i umro. U Sjedinjene Američke Države on nije odlazio na naučne skupove i konferencije, već je odlazio kako bi trgovao dečjom pornografijom. Vodio se kao registrovani pedofil poslednjih godina svog života i tada je morao da se skloni. Čak su i neke naše novine pisale o tome, ali ja nisam bio u našoj zemlji izvestan vremenski period, niti sam pratio šta se tamo dešava. Nekoliko dana sam sedeo u svom ateljeu i gledao njegov portret koji sam naslikao pre mnogo godina. Gledao sam i više ništa nisam razumeo.

Comments (1)

Tags: , , , , , , , ,

Galaksija Servantes

Posted on 20 December 2016 by heroji

Ratomir Rale Damjanović

 

GALAKSIJA SERVANTES

 

Povodom knjige prof. dr Jasne Stojanović: Kako smo čitali Don Kihota -  srpska književna kritika o Servantesovom romanu (Beograd, Fokus – Forum za interkulturnu komunikaciju, 235 str.)

 

MOTO:

“U Servantesovom stvaranju život i književnost su od samog početka združeni, i, što je još zanimlјivije, ostaju zajedno zauvek, u istom književnom zamahu neverovatne savremenosti i jedinstvene koherentnosti”.

(A. Rej Asas i F. Sevilјa)

 

Bibliografija o Don Kihotu stvara se četiri stotine godina, kod Srba 230 godina, od prvog zapisa Dositeja Obradovića u “Sovjetima zdravago razuma” iz 1784. (približno 150 naslova). U našoj književnosti ona naročiti impuls dobija sa prvim prevodom Don Kihota 1895/96. godine. Tako je 19. vek u još jednom pogledu za Srbe prevratnički i oslobodilački, imaju na svom jeziku jedno od tri sunca svetske književne galaksije, kao što je pisao u Velikoj Srbiji (1903) Dragutin Ilić: “Znam mnogo zvezda svetlih i krupnih, mnogo, vrlo mnogo; ali sunca samo tri: Homer, Servantes, Šekspir; Ilijada, Don Kihot, Hamlet!”

Godina 2015, (četiri veka od objavlјivanja drugog dela Veleumnog plemića Don Kihota od Manče) i ova, na izmaku, 2016. (četiri veka od piščeve smrti), u celom književnom svetu obeležene su nizom kulturnih manifestacija i objavlјivanjem književnih izdanja koja podsećaju na velikog Servantesa i njegovo remek delo. Tako je bilo i pre deset godina kada je obeležavano 400 godina od pojave prvog dela Don Kihota.

U Madridu postoji tradicija da se na dan smrti Migela de Servantesa,  koji je ujedno proglašen i Svetskim danom knjige (23. april) u Krugu lepih umetnosti ovo delo čita bez prestanka 48 sati. Tako je u još nekim evropskim gradovima, naročito u onima u kojima postoji Institut Servantes: biblioteka ,,Ernesto Sabato” u Budimpešti, ,,Karlos Fuentes” u Pragu, ,,Eduardo Mendosa”, u sklopu Instituta Servantes u Krakovu. I španski kulturni centar u Beogradu, Servantes, organizovao je čitanje u kome su učestvovali lјubitelјi Don Kihota, hispanisti, umetnici, studenti, đaci, javne ličnosti. Nisu u pitanju samo književne manifestacije nego i likovne, muzičke, pozorišne, sve one u kojima se kao inspiracija pojavlјuju Servantesovi junaci.

Godine 2004. u proslavu se uklјučio i kafić “Poslednja šansa” kraj kojeg se nalazi Soldatovićeva skulptura Don Kihot i Sančo Pansa. Tada je tu, na otvorenom prostoru, uz skut tog instituta tradicionalno bliskog i Špancima i Srbima, i Servantesovim junacima, održana “priredba” koja je, uz ostale prigodne manifestacije i izdanja, na tipično beogradski način uveličala proslavu svesvetskog pisca. Besedili su autorka novog prevoda Don Kihota Aleksandra Mančić, prof. Jasna Stojanović, istoričar umetnosti Uglјeša Rajčević govorio je o Soldatovićevoj skulpturi, autor ovoga teksta čitao odlomke iz svog romana Sančova verzija. Bila je to i svojevrsna promocija novog prevoda, a tekstove su, kao donkihotski par snova, čitali i “igrali” Milenko Pavlov kao Sančo i Aleksandar Dunjić kao Don Kihot. Nјihove mudrolije će se, najavlјuje vlasnik senjor Raul Vukadinović, uskoro naći namolovane na fasadi popularnog restorana, što će Beograd sasvim izdvojiti među gradovima koji neguju Servantesov duh.

Don Kihot se kod Srba, inače, prima vrlo lako, a razlog tome „možda treba tražiti u jednoj crti nacionalnog mentaliteta /…/, specifičnom osećanju istorije i vlastite nesrećne prošlosti, /…/ jednom tragičnom osećanju naše vekovne zle kobi, ali i epski snažnog i legendarnog otpora, i poetske vere u budućnost».

Beograd, a posebno Univerzitet u Beogradu, ispolјavaju decenijama istinsku lјubav prema španskom klasiku. Iz velike i razgranate servantističke porodice svakako treba izdvojiti prevodioce Don Kihota i univerzitetske profesore koji su svojim radom postavlјali temelјe i produblјivali servantističku građevinu u nas, kakvi su Milan Marković, Ljilјana Pavlović-Samurović i Jasna Stojanović, čija poslednja knjiga u elektronskom izdanju Kako smo čitali Servantesa -  srpska književna kritika o Servantesovom romanu, zaokružuje autorkino dugogodišnje raznovrsno bavlјenje ovim piscem. Krajem novembra ove 2016. godine profesorka je održala predavanje u SANU „Servantes i Srbi“ koje je u naučnim krugovima i kod lјubitelјa književnosti imalo veliki odjek.

1204_quixote_04

Profesorka Stojanović je vrlo afirmisana u svetskoj servantističkoj porodici. Jedina je članica Međunarodnog udruženja servantista iz Srbije i sa područja bivše Jugoslavije. Članica je Međunarodnog udruženja hispanista i Udruženja književnih prevodilaca Srbije, predsednica Jugoslovenskog društva za mediteransko pozorište i umetnost. Bavi se španskom književnošću Zlatnog doba (Špansko pozorište baroka, 2009, 2011), vezama španske i srpske književnosti, savremenim španskim teatrom i kritikom, prevodi prozu i dramske tekstove sa savremenog i klasičnog španskog, kao i sa francuskog. Zahvalјujući njoj dobili smo Servantesove Međuigre, a prevodom knjige Servantes. Život i književnost, čiji su autori svetski priznati autoriteti Antonio Rej Asas i Florensio Sevilјa, dobili smo jedan sintetičan pogled na život i literaturu velikog Španca. Izvanredno dobra knjiga, duboka, sveobuhvatna, kratka i laka za čitanje.

Jasna Stojanović je, takođe, i pisac prve doktorske teze o Servantesu na ovim prostorima (Filološki fakultet 2003), kojom je “popunjena praznina u izučavanju uzajamnih veza naše književnosti i stranih literatura i primanja velikih svetskih pisaca u našoj sredini” (Z. Konstantinović). Disertacija je objavlјena 2005. godine pod naslovom Servantes u srpskoj književnosti. (Godinu dana kasnije izlazi tematski srodna knjiga Don Kihot u srpskoj kulturi).

Dok je u studiji Servantes u srpskoj književnosti u prvom planu vrednovanje i razmatranje Don Kihota od strane domaće kritike (do 2000. g.), kao i tragovi romana u fikcionalnoj književnosti, u novoj knjizi naglasak je na samim tekstovima i kritičkim prilozima. Knjiga je, zapravo, istraživački uvid u tradiciju kritičkog bavlјenja Don Kihotom u Srbiji, dugoj 230 godina, i donosi tekstove (članke, beleške, polemike, prikaze, felјtone) iz književne periodike, kulturnih dodataka dnevnih novina, knjiga eseja, udžbenika i elektronskih medija, a u nekoliko posebnih slučajeva i iz parateksta književnih dela.

Tu su prva saznanja, prvi prevodi, prva tumačenja, informacije o recepciji Don Kihota u svetu, filozofsko, književno i psihološko shvatanje i tumačenje donkihotizma, Servantesovo remek delo kao svojevrsno čitanje literature, sukobi i mišlјenja povodom knjige, promene u tumačenju u raznim fazama.

Knjiga Jasne Stojanović je struktuirana kao celina iz dva dela. Prvi deo čine autorkin predgovor i bibliografski pregledi: Srpska kritika o Don Kihotu (1838-2014) i Strana kritika o Don Kihotu na srpskom jeziku, a drugi, centralni deo knjige, izbor tekstova (u fragmentima ili u celini), odnosno recepcija i tumačenja kod nas.

U opsežnom predgovoru priređivač knjige razlikuje nekoliko bitnih faza u razvoju kritičke recepcije Don Kihota kod Srba:

1. Objavlјivanje prvog srpskog prevoda 1895/6; 2. Španski građanski rat 1936-39; 3. Osnivanje i delovanje Katedre za iberijske studije na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (1971); 4. Otvaranje španskog kulturnog centra – Instituta Servantes u našoj zemlјi i 5. 400-godišnjica objavlјivanja prvog dela romana (2004, 2005).

Prof. Stojanović ističe značaj i suštinu svih tih faza, uočavajući njihove osobenosti, reakciju kritičke javnosti, promene u tumačenju glavnog lika, uticaj na domaće književne tokove, pomeranje književne kritike od publicističkog, edukativnog, pedagoškog ka akademskim vodama i naučnoj interpretaciji koja obuhvata brojne aspekte Don Kihota. Autorka sa puno informacija i poznavanja problematike sistematično otvara jedno po jedno pitanje recepcije Don Kihota, koja se potpuno uklapa u “otkrivanje” Servantesovog romana u evropskoj i svetskoj književnosti i književnoj kritici. Čitalac, na malom prostoru, dobija ogroman broj podataka, susptancijalnih tumačenja i povezivanja u okvirima teme.

U Predgovoru se posebno ukazuje na istinske posvećenike proučavanja i afirmisanja Servantesovog dela, kakvi su Đorđe Popović-Daničar, Milan Marković i Ljilјana Pavlović-Samurović. Francuski đak i docent za uporednu književnost na Beogradskom univerzitetu, Marković je objavio između 1932. i 1937. godine čitavu bibliografiju radova o Servantesu: pet tekstova u periodici i jednu knjigu. Među njima se po obilјu naznaka za buduća proučavanja ističe inovativna studija (Servantes u jugoslovenskoj književnosti), objavlјena u pariskom časopisu Revue de littérature comparée, a u moderne doprinose spadaju i njegova poredbena istraživanja Servantes i Mark Tven i Alfons Dode i Servantes. U te najposvećenije stručnjake svakako spada i profesorka Ljilјana Pavlović-Samurović, koja je ostavila ne samo dubok trag u bavlјenju  Servantesovim delom, nego i postavila temelјe za dalјa i dublјa naučna istraživanja. Ona objavlјuje značajan broj radova u periodici i naučnim zbornicima, kao i dve monografije: Don Kihot Migela de Servantesa i Knjigu o Servantesu. U poslednjoj su najnovija saznanja svetske servantistike, združena sa rezultatima autorkinih komparativnih traganja.

Prof. Jasna Stojanović ističe u tom kontekstu razvoj i uticaj univerzitetske kritike u ekspliciranju Kihota, povezujući to sa formiranjem Katedre za španski jezik i hispanske književnosti Filološkog fakulteta Beogradskog univerziteta koja je osnovana je 1971. godine, i kasnije preimenovana u Katedru za iberijske studije.

Posle 2000. godine, naglašava autorka knjige, izlaze nove studije, a posle proslave 400 godina od pojave prvog dela Don Kihota u okvirima naučne kritike izlazi i spomenuta monografija Servantes u srpskoj književnosti, koja jednim svojim delom predstavlјa izbor autora i tekstova, od prvih refleksija, prevashodno pedagoškog tipa, onih Dositeja Obradovića u Sovjetima zdravago razuma iz 1784, Jovana Sterije Popovića u Romanu bez romana, Đorđa Popovića, prvog prevodioca, o životu i delu Migela de Servantesa, istrajnog servantiste, već spominjanog Milana Markovića, koji se Servanteosvom delu obraća svestrano, preko tekstova čiji su autori Oto Bihalјi Merin, Ivo Tartalјa, do onih novijeg datuma, kada se Don Kihotu pristupa na kompleksniji način. Takvi su tekstovi Milana Damnjanovića: Realnost i etičnost Don Kihota (1966), Sretena Marića: Tragična luda – Don Kihot (1968), Nikole Miloševića: Don Kihot i nihilizam (1961), Predraga Petrovića: Crnjanski i don Kihot (2004), Bojana Jovanovića: Umnost ludosti (2005) Aleksandre Mančić: Vetrenjače na jezik (2005), Tihomira Brajovića: Don Kihotov literarni potomak (1992), Jelice Velјković: Na raskršću fikcija – Don Kihot između Vizantije i Zapada (2013).

Studije naših autora bave se percepcijom Don Kihota, donkihotizmom, odnosom dva glavna junaka, odnosom između stvarnosti i iluzija, realnosti i mašte, racionalnog i nestvarnog, prevodima, uticajima na našu književnost i naše pisce, stavlјajući u donkihotski kontekst dela savremene srpske književnosti, poput Duh Kihotizma u drami Putujuće pozorište Šopalović Ljubomira Simovića, ili Balkanski sukob u romanu servantesovskog tipa: Sančova verzija Ratomira Damjanovića.

Deo knjige koji obuhvata bibliografske odrednice dragocen je izvor za pregled ove teme u nas, sveobuhvatan i iscrpan. I letimičan pogled na naslove i imena autora pokazuje kakvo blago ima posvećeni čitalac u rukama, a naročito onaj koji se upušta u naučna istraživanje, i, s druge strane, koliko je temelјno, raznovrsno i duboko interesovanje naše kritike i književne misli za Servantesa i njegov roman, odnosno za protagoniste Don Kihota i Sanča Pansu.

Strani uticaj na čitanje Don Kihota je takođe tema predgovora u kojem Stojanović ističe da je “u ranoj fazi primanja Kihota, francuska kritička misao odigrala (je) značajnu ulogu i vidno uticala na stvaranje percepcije o njemu“. U odelјku Bibliografija stranih autora zastuplјena su najznačajnija imena svetske kritike. Čitalac će tu naći podatke za tekstove Hajnea, Tomasa Mana, Žana Kasua, Auerbaha, Lukača, Borhesa, Hauzera, Suhodolskog, Turgenjeva, Unamuna, Asorina, Vargasa Ljosu, Gombroviča, Delgada, Dostojevskog, Kafku, Kunderu, Ortegu i Gaseta, Rej Asasa i Florensija Sevilјu…

Autorka otvara pitanje prevoda, izdvajajući činjenicu da smo i mi, kao toliki drugi evropski narodi, dobili prvi prevod u 19. veku (Englezi, Francuzi, Nemci, Italijani i Holanđani dobili su prevod Kihota na svom jeziku u 17. veku, a Rusi u 18 v.) i da, prirodno, tek posle Popovićevog prevoda počinje široka recepcija i tumačenje Servantesovog remek-dela. Svaki prevod bio je impuls za sebe, i taj prvi Đorđa Popovića (1895/96), i drugi (1988) iz pera Duška Vrtunskog, inače i prevodioca Servantesovih novela, i treći, vezan za proslavu 400-godišnjice, Aleksandre Mančić, koja je prevodila sa prvog i za sada jedinog kritičkog izdanja Kihota koji je pripremila međunarodna ekipa servantista.

Još jednu činjenicu zapaža autorka knjige: poslednje dve decenije 20. i početak 21. veka doneli su novo doba u čitanju Servantesovog romana. Veze naših hispanista sa stranim kolegama, razmene i zajednički projekti sve su učestaliji. Domaći servantisti kompetentno nastupaju u strukovnim udruženjima i u tom pogledu su lideri u regionu. Posredstvom interneta, koji čini dostupnom literaturu, ubrzava i olakšava komunikaciju, moguće je pratiti aktuelne tokove u španskoj i svetskoj servantistici, što rezultira smelijim i originalnijim istraživanjima.

Kao vrlo zanimlјivo izdvaja se promišlјanje donkihotizma, kao i analize vitezovog lika, često kroz prizmu psihološke korelacije sa drugim književnim junacima. (Hamlet, na primer). Razgovor o tome bi nas mogao odvesti do srpskog Don Kihota, to jest do poređenja karaktera viteza iz La Manče i karaktera naših lјudi, o čemu je pisao Zoran Konstantinović u knjizi Literarno delo i nacionalni mentalitet.

Znatan deo radova razmatra pitanja književne teorije i istorije u Servantesovoj literarnoj radionici. «Nema te stare narativne forme ni podvrste romana koji u servantesovskoj prozi nisu asimilovani, o kojima se nije meditiralo ili koji nisu duboko inovirani», pišu Rej Asas i Florensio Sevilјa, i tu činjenicu da je Don Kihot knjiga o knjizi uopšte, i o literaturi, a rasprave o pojedinim estetičkim i poetičkim pitanjima u srži dela, zapažaju i naši i strani kritičari.

Knjiga Jasne Stojanović temelјno, brižlјivo i kompetentno ukazuje na brojne aspekte Servantesovog dela kod nas. Ona je više od recepcije jednog književnog dela i predstavlјa ogledalo mišlјenja, kulture, duhovnog, estetičkog i poetičkog nasleđa u istoriji naše književnosti. Ona pri tom značajan deo kritičkog nasleđa spasava od zaborava i iznosi na svetlo dana na jednom mestu, i one prvobitne tekstove i one novijeg datuma, što može biti od izvanredne pomoći budućim tumačima Servantesa. Knjiga je dostupna na linku i čitaoci Kulturnog heroja mogu se uveriti u njenu vrednost, a možda će ih podstaći da pročitaju ponovo Don Kihotu. Vitold Gobrovič je govorio da su ga brojne nove knjige i novi pisci vraćali „starim“ knjigama trajne vrednosti.

Kako smo čitali Don Kihota.pdf

Comments (3)

Tags: , , , , , , ,

Svetska federacija

Posted on 06 December 2016 by heroji

Svetska federacija

 

Neposredno pred veliki beogradski sajam knjiga, ove godine, ugledni novosadski izdavač Prometej u saradnji sa udruženjem građana INTELKAPITAL, objavio je knjigu Svetska federacija Dragana Bunića. Štampana verzija izdanja svoju promociju imala je na sajmu, a INTELKAPITAL će u dogledno vreme objaviti elektronski format ove izuzetne knjige.

Na tragu velikih svetskih državnika, stvaralaca i vizionara, nadovezujući se na trud svojih prethodnika, Bunić je uz omaž Igou, Čerčilu, Bolivaru, Brijanu, Lotijanu, Velsu – između ostalih koji su se bavili ovom temom – ponudio uzbudljiv koncept uređenja sveta kao model jedinstvene države koja će imati svoju skupštinu, vladu,administraciju i pravosuđe, ali koja će se odreći atomskog naoružanja i oružja za masovno uništavanje.Bunićeva ideja je odvažna – zalaže se za jednu državu s klasičnim državnim prerogativima i poštovanjem svih naroda i država koje bi se morale odreći suverenosti u korist jedne svetske zajednice. Potrebu takvog uređenja argumentuje neuspehom Ujedinjenih nacija i Saveta bezbednosti da obezbede mir i prosperitet u svetu.

 SF

 

„Bunićeva knjiga ukazuje na različite modele potencijalne alternativne mondijalizacije, zasnovane na demokratskim načelima i kulturi dijaloga. Da li je moguć jedan postliberalni svet, u kojem neokolonijalizam i tradicionalne imperijalne pretenzije nestaju, zajedno sa ‘humanitarnim intervencijama’ i klasnim jazom između 1% i 99% stanovništva ? To je i najvažniji razlog zbog koga knjiga pred nama ima šta da saopšti današnjem čitaocu, uz adekvatne predloge, ali i otvorena pitanja, koji zahtevaju širu raspravu”‒  piše u predgovoru Vasilija Milnovića.

Dragan Bunić je švajcarski državljanin, koji je završio pravni fakultet u Novom Sadu, gde je zbog političkih razloga i posledične emigracije bio sprečen da odbrani svoju doktorsku disertaciju posvećenu problemima korupcije kao društveno opasnog ponašanja. U Nešatelu je takođe završio pravni fakultet, ovog puta na francuskom jeziku. Objavio je dve knjige na francuskom jeziku, Svetsko krivično pravosuđe i Ekonomska kriminalistika. Jedan je od retkih evropskih autora koji se dosledno bave ovim temama. Svoje priloge objavljivao je na sajtu Kulturni Heroj.

Štampano izdanje Svetske federacije možete poručiti kod izdavača, na adresi:

www.prometej.rs

Elektronsko izdanje knjige biće uskoro dostupno čitaocima našeg sajta.

Više o knjizi možete saznati na osnovu prikaza koji postoji već na šest svetskih jezika – engleskom, španskom, francuskom, ruskom, srpskom, te na esperantu.

Présentation en anglais

Présentation en espagnol

Présentation en esperanto

Présentation en français

Présentation en russe

Comments (8)