Archive | November, 2014

Tags: , , , , , , , ,

Bard sa statusom „najdubrovačkijeg“ zagrebačkog glumca

Posted on 06 November 2014 by heroji

Siniša I. Kovačević

Bard sa statusom „najdubrovačkijeg“ zagrebačkog glumca

 Hrvoje Ivanković, Kazališno doba Pere Kvrgića, Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik, 2012.

 

 

 

Teško bi za Peru Kvrgića bilo reći da je glumac koji je obeležio jednu epohu. Umetničkim dometima svojih ostvarenja, njihovom brojnošću i dugovečnošću karijere, on je premostio različita razdoblja u istoriji savremenog hrvatskog i jugoslovenskog pozorišta i postao epoha za sebe. Nije stoga čudno kada Georgij Paro za njega kaže da je „glumac institucija“, jedan od onih kojima je uloga tek pseudonim. Fenomen Kvrgićevog „umjeteonstva“ sastavljen je, međutim, od brojnih podfenomena – od njegove sposobnosti da sam nosi i loše predstave, od veličine koju ume da pruži i u najmanjim epizodama, od brojnosti lica koja nosi „ispod životne maske“ što mu je omogućilo da u istoj pozorišnoj večeri odigra po nekoliko različitih uloga.O prirodi Kvrgićeve glume i zadivljujućoj moći transformacije, pisano je puno i temeljno.

U izdanju Dubrovačkih letnjih igara, objavljena je monografija Hrvoja Ivankovića „Kazališno doba Pere Kvrgića“. Ovom studijom Igre nastavljaju niz sličnih izdanja posvećenih umetnicima koji su obeležili istoriju festivala (Miše Martinović, Milka Podrug Kokotović, Tonko Lonza, Joško Juvančić). Prvi deo monografije opsežna je teatrološka studija Hrvoja Ivankovića, koja tragom zapisa (kritike, ogledi, menorabilije, intervjui) prati i kontekstualizuje celokupni umetnički put Pere Kvrgića. U drugom delu, skupljeni su ogledi više autora poput Dalibora Foretića, Mani Gotovac, Milice Jović, Georgija Para, Fabijana Šovagovića, Božidara Violića… koji su tokom proteklih pola veka pisali o prirodi i stilu Kvrgićeve glume. Treći deo je teoatrografski dodatak sa popisom Kvrgićevih pozorišnih, filmskih i televizijskih uloga i priznanja koje je tokom svoje vicedecenijske karijere dobio.

Pero_Kvrgic

Petar (Pero) Kvrgić rođen je 1927. godine u Gorskom kotaru, u Srpskim Moravicama, naselju koje je kroz istoriju često menjalo imena. Važnu ulogu u Kvrgićevom detinjstvu imala je železnička stanica u Moravicama. Autor navodi da nije samo „godoovska“ situacija čekanja bila bitni pozorišni impuls koji se može naslutiti u glumčevim kasnijim sećanjima. Mnogo više to je pozicija posmatrača širom otvorenih čula, deteta koji upija slike života koji ga okružuje i modele ponašanja i bizarnosti karaktera sa kojima se susreće. Očito se već u „kolodvorskim danima“ u detetu-Kvrgiću rađao osećaj za karikaturalno kao i smisao za preplitanje komičnog i tragičnog, ono dvojstvo koje će obeležiti mnoge njegove čuvene kreacije.

Krajem 1945. položio je prijemni ispit u novoosnovanoj Zemaljskoj glumačkoj školi, koja je delovala do osnivanja Akademije za kazališnu umjetnost, 1950. godine. Drugi razred vodi nastavnik Tito Stroci, a imena profesora iz današnje perspektive deluju više nego impresivno -  Mihovil Kombol, Milan Prelog, Ranko Marinković. Penzionisani Čehovljevprofesor Serebjakov, kojeg igra na drugoj godini, stoji na početku velikog niza uloga u kojima je Kvrgić u mlađim godinama glumio starce. Kasnije je primljen u HNK u Zagrebu, u kome je debitovao još kao polaznik Zemaljske škole, statirajući u Strocijevoj postavci „Otela“. Prvu ulogu „s imenom“ u ovom teatru dobio je u obnovi Molijerovog „Uobraženog bolesnika“, u kojoj je glumio apotekara Florana (ponovo je u pitanju bila maska starijeg čoveka), a potom se dogodio i prvi profesionalni susret sa Brankom Gavelom, velikim pedagogom, rediteljem i teatrologom.

Ivanković navodi da je Kvrgić često isticao kako je Gavela preporodio HNK u zagrebu, i da je od heterogenog stvorio izuzetno homogen ansambl, uspevajući da uskladi igru starijih velikana sa tek pridošlim mladim glumcima. Prva uloga koju je dobio u nekoj Gavelinoj predstavi bio je Gospar Đono, epizodni lik iz prvog dela „Dubrovačke trilogije“. Ceo glumčev zadatak bio je da izgovori dve „polurečenice“, prve koje je Kvrgić izrekao na dubrovačkom govoru. Malu dubrovačku „maturu“ polagao je već pola godine kasnije, u septembru 1950, kada mu je dodeljena uloga Munua u Gavelinoj postavci Držićevog „Skupa“. Nakon Munua Kvrgić je tokom sledeće tri godine u HNK-u teško dolazio do uloga. Punim plućima on će umetnički prodisati tek nakon prelaska u novoosnovano Zagrebačko dramsko kazalište (ZDK). Prvu veću ulogu dobio je u farsi Pitera Justinova „Ljubav četvorice pukovnika“, svojevrsnoj parodiji sastanka na Jalti.

U Škiljanovoj postavci „Dunda Maroja“ igrao je lik Pometa. Da je sve konce komedije suvereno držao potvrđuju i kritike predstave, obnovljene 1958. U sezoni Držićevog jubileja. Godinu dana kasnije prikazana je na Sterijinom pozorju, na kojem je Kvrgić dobio Sterijinu nagradu, ali i nagradu festivalske publike. Položen na čvrstim temeljima njegov glumački monument počeo je da dobija konkretne oblike tokom 1956. U kojoj se definitivno nametnuo kao prvak Zagrebačkog dramskog kazališta. Posle odustajanja starijeg Viktora Beka, dobija ulogu Kir Janje u istoimenoj komediji Jovana Sterije Popovića. Deo osvrta na tu kreaciju, dugujemo nastupu predstave na Sterijinom pozorju. Na kraju festivala Gaveli je dodeljena nagrada za najbolju režiju, a Kvrgiću jedna od pet nagrada za najboljeg glumca, u čemu mu je, sa svojim beogradskim Kir Janjom, društvo pravio legendarni Raša Plaović.

U leto 1961. prvi put je nastupio na Dubrovačkim letnjim igrama u jednoj autentičnoj festivalskoj produkciji, s obzirom da su njegovi prethodni nastupi bili gostovanja već ranije napravljenih predstava. Ovog puta reč je o „Ljubovniku“, komadu nepoznatog dalmatinskog autora iz 17. veka. Kvrgićev Pomet u režiji Koste Spaića na Gundulićevoj poljani, u leto 1964. ostavio je izuzetan utisak. U mnogim osvrtima na Spaićevog „Dunda“ primećeno je kako su u scenama sa Kvrgićem zablistali i interpretatori uloga koje obično ostaju u Pometovoj senci, što bi mogao biti zgodan šlagvort za ogled o Kvrgiću kao podsticajnom partneru, iako bi tim tezama mogla donekle zasmetati kratkotrajnost Petrunjela (za osam sezona ove predstave izmenile su se čak četiri – Dara Čalenić, Jagoda Antunac Katić, Tatjana Verdonik i Jelisaveta Seka Sablić).

Prvi put od ulaska u ZKD, Krvgić prihvata ulogu u jednoj drugoj pozorišnoj kući, zagrebačkom Teatru ITD. Godinu dana posle debija u „Fiks ideji“ Pola Valerija, zaigrao je u danas legendarnoj postavci „Stilskih vežbi“. Kenoova knjižica koja navodi 99 mogućih načina pričanja, transponovana je u zagrebačku priču koja se u 20-ak različitih varijanti događa u tramvaju broj 11, na relaciji od Černomerca do Dubrave. Autor naglašava da je to bio koncept idealnog za glumca sklonog improvizaciji, pa su već prve reakcije kritike govorile o glumačkoj čaroliji Pere Kvrgića. Okreaciji njegove partnerke, Mie Oremović, pisalo se znatno manje što je možda i uticalo na njenu odluku da nakon šezdeset izvođenja napusti predstavu. Umesto nje ulogu je 1970. Prihvatila Lela Margitić, pa su „Stilske vežbe“ ipak nastavile da žive. Godine 2008. predstava  je proslavila četvrsedeti rođendan, ušavši u Ginisovu knjigu rekorda kao najdugovečnija predstava na svetu sa istim glumcima.

Kao pouzdan oslonac Kvrgić se uskoro pokazao i u radu sa rediteljima tzv. drugog naraštajnaraštaja „postgavelijanaca“ – Želimirom Mesarićem, Ivicom Kunčevićem, Marinom Carićem. Uz Para i Škiljana saradnju s njim nastravio je tih godina i jedan od njegovih najvažnijih režisera, Božidar Violić koji je početkom 1980. u DK „Gavela“ postavio „Audijenciju“ i „Izložbu!, dve jednočinke tadašnjeg češkog disidenta Vaclava Havela. Ni u najluđem snu nije mogao da sanja da će dvadesetak godina kasnije upoznati autora, koji će tada biti predsednik samostalne Češke Republike. Havel je prilikom tog dubrovačkog susreta zahvalio glumcu na njegovom Sladeku, a Kvrgić je tim povodom zapisao kako je to „valjda prvi i poslednji put da predsednik države zahvaljuje glumcu“.

Predstava sa kojom su Kvrgić i njegove kolege uplovili u ratna vremena bila je pozorišna saga Miroslava Krleže „Zastave“. U već napetoj političkoj situaciji odigrana je premijera, 11. januara 1991. iako je uvek nastupao kao prvorazredni intelektualac sa jasno izraženim stavovima  o društvenim prilikama, oduvek se opirao bilo kakvoj vrsti političkog angažmana. Tako je bilo i u ovim turbulentnim vremenima, bilo da je reč o odbijanju svojih politički organizovanih sunarodnika, ili o demantiju koji je objavio kada se sredinom 1990-ih bez pitanja našao na popisu poznatih ličnosti koji podržavaju izborni program HDZ-a. U maju 1991. Kvrgić je odbio da otvori Sterijino pozorje: „uvijek je to obavljao neki glumac, književnik ili javni radnik… Ja sam im poslao telegram da u ovoj situaciji u kojoj bi se Sterija Popović okrenuo u grobuzbog ekstremnog rodoljupstva jednostavno ne mogu prihvatiti da otvorim festival“. (razgovor sa Pero Kvrgićem, „Vijenac“, 5. XI 1998).

Dok je vodio paralelni dubrovački život, Kvrgić je često nastupao i u novim predstavama zagrebačkih pozorišta. Glumio je u „Teatru u gostima“ gde je u režiji Relje Bašića igrao u „Zlatnim dečkima“, komediji brodvejskog hitmejkera Nila Sajmona. Tih godina, je pored ostalog, igrao u pulskoj predstavi „Kapetan Džon Piplfoks“ Duška Radovića (režija Mustafa Nadarević) kao i u brionskom „Play Beckettu“, rađenom u režiji Radeta Šerbedžije. Ponovo se vraća u pozorište u kojem je ostvario svoje najveće uspehe. U DK „Gavela“, u uverljivoj predstavi „Sinovi umiru prvi“ glumi Dragoljuba, penzionera iz Srbije. Slučaj je hteo da sa jednakom realističkom uverljivošću i pragmatizmom uskoro odigra još jednog srpskog penzionera, i to akademika, Gospodina Ignjatovića. Gogodilo se to u prvoj hrvatskoj postavci nekog komada Biljane Srbljanović, čije je „Skakavce“ u ZKM-u režirao Januš Kica.

Autor monografije, Hrvoje Ivanković, prikazuje nam glumca u svoj njegovoj veličini, ali i privatno. O tom čudu transformacije Kvrgića-glumca u Kvrgića-privatnu osobu, pisali su mnogi     (Feliks Pašić, Antun Vrdoljak). O pozorištu kao prostoru života i oslobađanja glumac je puno puta govorio i kroz svoje tekstove. Svi ti lucidni zapisi nam još jednom otkrivaju kako Kvrgićnikada nije bio samo glumac koji igrajući na pozornici radi svoj posao, nego čovek koji je ppunim punim bićem mislio i živeo pozorište. Monografija „Kazališno doba Pere Kvrgića“ opremljena je sa 170 fotografija iz svih razdoblja Kvrgićevog života i dugotrajne glumačke karijerekarijere. Knjiga je objavljena uz podršku Društva prijatelja dubrovačkih starina i Zračne luke DDDubrovnik.

 

Gospar Pero (antrfile)

 

Kako je mnoštvom sjajnih uloga obeležio dramski program dubrovačkog Festivala još od daleke 1950. godine, Kvrgića u Dubrovniku oslovljavaju sa „naš gospar Pero“. Do danas je na repertoaru Igara igrao preko 20 različitih uloga – Skupa, Arkulina, Zlatikuma, Pometa, Dunda Maroja, Negromanta i niz drugih likova iz Držićevih, Molijerovih i Vojnovićevih dela. Ovaj grad mu je dodelio nekoliko priznanja, među kojima posebno značajnu Nagradu grada Dubrovnika za životno delo (1999). Bard je bio i ostao drag gost Festivala sa statusom „najdubrovačkijeg“ zagrebačkog glumca. Iskrena naklonost prema Kvrgićevom dubrovačkom učinku, ne sužava „kazališno doba“ na grad i Igre. Pohvale i znamenja koja mu upućuju Dubrovčani, nikako ne umenjuju ono što je postigao u zagrebačkom HNK-u, ZKM-u, njegovoj matičnoj „Gaveli“.

 

Comments (2)