Oliver Frljić: TEATAR BEZ CENZURE

Posted on 12 March 2014 by heroji

Oliver Frljić: TEATAR BEZ CENZURE

 

Međuljudski odnosi su politički zato što pokazuju da li su ljudi sputani ili su slobodni, da li mogu da deluju promišljeno ili ne, imaju li uopšte mogućnost delovanja.
Politički život mora ostvariti kontakt s vašim privatnim životom, jer ne možete veličati antiautoritaran stil života, a tući svoju decu.

(…) Čak ni kod kuće ne možete ošamariti dete, a da se ne umešate u politiku. Ne možete izbrisati ravnotežu moći u sopstvenom domu bez borbe s ravnotežom moći u svakodnevnom životu.

 

Urlihe Majnhof

 

Oliver Frljić smatra se jednim od najproduktivnijih i najkontroverznijih reditelja u regionu. Smatra se onim koji pravi subverziju, koji se trudi razoriti ustaljeni poredak, da bi napravio prostora za novo, jer suviše rigidni sistemi zahtevaju ozbiljne intervencije, da bi granice postale fleksibilne, da bismo bili sposobni primiti novo.

 

Šta postavljaš u Sloveniji?

 

Fejdoa, Vedenskog  ruskog avangardistu ‒ komad Božić kod Ivanovihˮ  i jedan autorski projekat Porazˮ radim u Kranju.

 

Stavljaš ozbiljne zahteve pred publiku?

 

Evo, kod Fejdoa postoji jedan zid koji se ruši i ponovo postavlja između glumaca i publike…

 

Ti uspostavljaš i ukidaš granice na taj način.

 

Da, htio sam malo zakomplicirati život predstave.

 

Razgovaramo u Irigu, u čitaonici, povod je nagrada „Borislav Mihajlović Mihizˮ koju je Frljić dobio za dramsko stvaralaštvo. Kako, dakle, reditelj dešifruje svoju režiju, sa svešću da ‒ kako nam poručuje Džon Ford ‒ onaj ko nije izašao na dvoboj, nije ni živeo.

Za tebe je umetnost pre svega poziv na odgovornost ‒ na obračun. U kontekstu društvenopolitičke stvarnosti, zadnjih balkanskih ratova, koji je pravi način da se obračunamo sa onim iza nas? Pošto se ne možemo baviti ljudskom dušom, a da se ne bavimo politikom…

 

Ljudska duša je ono do čega dolazimo posredno, veoma je bitno stvoriti neki minimum da bismo mogli živeti sami sa sobom, sa onim što smo napravili juče da bismo mogli ići u susret onom što dolazi sutra… Problem je u tome što ovdje stvari nisu raščišćene… kao što si rekla – negativno nasleđe balkanskih ratova određuje i te kako našu društvenu stvarnost, postaje jedna vrsta monete za dnevnopolitičko potkusurivanje. Evo, sad ako se gleda šta se događa u Srbiji , ne postoji nikakav politički program, koalicija koja je sad na vlasti je trgovina najgore vrste, naravno da takva koalicija koja nema ništa drugo, mora svako malo tematizirati pitanje Kosova u kontekstu ulaska u EU, to su te politike na ovim prostorima, ne samo u Srbiji, nego uopće u regionu, koje uopšte nemaju snage da se bave sa onim što se dogodilo… Prisutna je stalna mitologizacija prošlosti, odbijanje preuzimanja odgovornosti za prošlost i to je ono što živi cijeli region, odnosno sve države koje su bile aktivno uključene u ratove… Pokušavam to tematizirati kroz svoj rad. Razmišljao sam o nagradi koju sam dobio i o predstavi za koju sam je dobio ti kažeš duša, a ja mislim da kazalište ovdje pre svega treba biti sredstvo političkog opismenjivanja. Mi smo još daleko od toga da teatar postane nešto drugo, on ovde treba da bude sredstvo političkog opismenjavanja i ako to ne radi, mislim da izdaje sebe. Nažalost, meni je teško shvatiti autore koji rade predstave koje nemaju doticaja sa stvarnošću u kojoj živimo, a istovremeno negdje ide i moja potreba da radim autorske projekte, jer mi se čini da se tu direktno mogu baviti stvarnošći, a zanima me da što direktnije govorim o tome, ja se ne želim kriti iza metafora, ja želim imenovati stanje… Kada se stanje ili pojave koje postoje imenuju u kazališnom kontekstu, one onda postaju nešto drugo. Pokušaj diskvalifikacije mog rada ide upravo iz toga što ja ne vidim razliku između etike i estetike, mislim da ne može postojati jedno bez drugog. U situciji u kojoj živimo određeni etički stav postaje estetska kategorija, to dosta ljudi ne razumije.

 

Kažeš da ti je ideja o umetniku kao proroku strana, a bliža ti je ona da umetnost menja stvarnost. Koliko svoje intervencije smatraš delotvornim?

 

Kazalište ne može promjeniti društvo u kojem živi, to je jako teško. Nedavno sam čitao interju sa Kišom iz Hommo poeticusa gde on govori što je angažirana književnost ‒  ne može ona promjeniti društvo, ali može osvjestiti određeni dio društva u kojem živimo. Moje predstave u tom pokušaju da komuniciraju sa širom zajednicom imaju u svojoj dramaturgiji upisanu medijatizaciju, dakle, one već načinom na koji su rađene pokušavaju izaći iz uskog kazališnog okvira i obratiti se široj zajednici i tu već nastaje dosta nesporazuma. Čini mi se da kad bi umjetnost mogla mijenjati svijet, da bi to bilo odlično, ali svijet mijenja interes kapitala, a ne umjetnost.

 

Nesporazumi koji nastaju oko predstava su, čini se,  deo tvoga oružja i putem njih ti deluješ.

 

Oni mi služe da se bolje artikuliram, a i učim kroz njih. Jednostavno, teatar koji radim u jednom segmentu svog delovanja polje sukoba prenosi na relaciju gledatelja i izvođača. Mi se ne bavimo fikcionalnim sukobom na sceni između likova, već pokušavam sukobiti izvođače sa publikom oko onih stvari oko kojih postoje nametnuti ili nenametnuti društveni konsenzusi i koji se tiču novije povjesti. Predstave su rađene na taj način i one pokazuju da je kazališna kultura kod nas skoro pa nikakva, mi smo negdje tamo, polako izlazimo iz devetnaestog stoljeća… zato postoji dosta nesporazuma od kazališnog jezika koji pokušavam etablirati, preko pitanja koje otvaram, do toga što bi trebala biti zadaća kazališta. Predstava Zoran Đinđićˮ je najbolji primjer za to, jer je to predstava koja je proizvela najveći broj nesporazuma, čak i ljudi koji su iz kazališnog miljea nisu razumjeli predstavu, nisu razumjeli da je njeno polje djelovanja u široj društvenoj zajednici. Otkako je izašla predstava, ne prođe nedelju dana da se ne pojavi neki komentar ili osvrt. Ona proizvodi reakcije u široj društvenoj zajednici u kojoj se dogodila. To jeste moj interes, to je način političkog opismenjavanja, ali problem je kada se neko ne želi opismeniti. Svi bismo mi vrlo rado izbegli odgovornost i za ono što smo napravili i za pasivnost u određenom razdoblju. Članovi društvenih zajednica u regionu su bili vrlo pasivni, drugačije se ne bi mogli dogoditi Tuđman, Milošević i Izetbegović…  Kukavičlukˮ govori o tome – to su demokratski izabrani predsednici, koji su vodili ratove,  izabrani sa velikom brojem glasova, koji su vladali dugo. Milošević skoro dok nije bio isporučen u Hag, Tuđman dok nije umro… Narod je i te kako bio za te opcije, i zato smatram da postoji nešto što je kolektivna odgovornost i da se time treba baviti. Naravno, da je ovdje u kontekstu svih lokalnih priča o Haškom sudu, teza negiranja odgovornosti itekako popularna, ali o tome treba govorti. Mislim da je moj rad specifičan u tom segmentu jer govori upravo o kolektivnoj odgovornosti.

 

Svaki kreativan čovek progovara jezikom svog stvaralaštva u smislu odgovora na društvenu stvarnost. Koliko toga ima u drugim medijima?

 

U konceptualnoj umjetnosti ima toga dosta, u filmu to nisam toliko vidio, kad kažem u filmu, mislim na ceo region… Problem je u tome što je u kazalištu lakše jer je manji problem doći do sredstava i nešto uraditi, film se čini mi se mnogo strože kontrolira… Znam da konceptualna umjetnost ima dosta radova koji tematiziraju ono čime se i sam bavim, koristeći drugi medij, naravno.

 

Čini mi se da to najduže traje upravo u toj oblasti, ako se setimo  onoga što je radila Milica Tomić ili Sonja Savić sa Supernautom….

 

Da, da tu su napravljeni pionirski koraci u suočavanju sa odgovornošću u nekom proteklom razdoblju.

 

Koji je po tebi adekvatan pozorišni jezik, jer teatar je najživlji ako pričamo o regionu, pozorište progovara najsnažnijim jezikom….

 

Svaku novu predstavu kad radim, razmišljam o tome, mislim da dramski dijalog kao forma više nije adekvatan, mislim da stvaranje nekog fikcionalnog svijeta na sceni nije adekvatno, kroz neki fikcionalan svijet na sceni govoriti o nama, bilo kroz suvremene komade ili klasične. To je ono što kaže Althuser, u jeziku su već upisani interesi određene društvene klase, ako ne problematiziramo sam jezik,  nismo ništa napravili. Tek se tu stvari počinju rastvarati. Čini mi se da predstave koje sam radio polaze od toga da razbijaju fikcionalni okvir u kome se kazalište događa, one adresiraju direktno publiku i ne zaziru od toga da imenuju probleme u društvenoj zajednici u kojoj se događaju. Mislim da je to jedna od osnovnih stvari – pozorište se mora prestati ponašati kao da ne zna da postoje neki ljudi u dvorani koji gledaju predstavu. Akademije na kojima se školuju ljudi koje će praviti kazalište ne bave se jezikom, one su uzele građansku dramu,  Stanislavskog i psihološki realizam kao normative i ne idu izvan toga, pa mladi ljudi izlaze iz tih institucija lobotomirani,  ono što se ubija u njima je kritički potencijal prema društvenoj stvarnosti u kojoj jesu i mogućnost da misle van jezika koji se tamo uči. Ako se pogleda beogradski FDU ili zagrebačka ADU ili sarajevski ASU, mislim, šta se tamo uči četiri godine… jako je teško ako se ne dobiju informacije o tome što se dešava u recentnoj kazališnoj produkciji u Evropi, ako se zapravo ne dobije teorijski uvid u neke druge prakse , recimo od kraja šezdesetih, sedamdesetih godina naovamo, jako je teško onda propitivati sam jezik. Onda dobijamo predstave koje se bave adekvatnim sadržajem, ali ne koriste adekvatan jezik i ne mogu komunicirati s publikom. Kazalište nije tu da bi uljuljkivalo publiku u njezinom samozadovoljstvu, nego da bi je konfrontiralo s njezinom odgovornošću. Publici to nije prijatno.

kul-frljic_620x0

 

Da, ti si neprijatan reditelj (smeh).

Prelaziš granicu i ono što imaš da saopštiš nije uopšte prijatno čuti i videti, pogotovo na toj blizini.

 

Na Dubrovačkim ljetnjim igrama sam postavio Dantonovu smrtˮ  i još je veći problem kada se gledateljima uzima kazališni komfor na koji su oni navikli, ako se zapravo ideja kazališta koji oni imaju izneverava, ako se izneveravaju njihova očekivanja, to je veliki problem. Na Dantonovoj smrtiˮ se dogodilo da je  publici oduzet komfor, a oni su to interpretirali kao napad na njihov integritet. Bili zatvoreni u neku vrstu giljotine i nisu mogli izaći tokom predstave. To ih primorava da razmisle što uopće danas znači biti gledatelj i koju odgovornost nosi.

 

Mrzim istinuˮ je vrlo lična i ranjiva priča, nastala za jednu noć i deo jutra. Priča o tvojoj porodici, bez cenzure. Šta je tebi donela?

 

Omogućila mi je da govorim o problemima o kojima nisam mogao da govorim u svojoj obitelji. Meni se činilo da je najbolje da napravim moju kazališnu obitelj i govorim o problemima koji mene zanimaju, a da to ne bude samo niz najtraumatičnijih epizoda o kojima nismo uspjeli na adekvatan način razgovarati, već me zanimalo i pitanje kazališnog jezika, poigravanje na različitim metateatarskim razinama koje propituju poroznost mog sjećanja. To su stvari kakvim ih ja vidim, kakvim ih se sjećam, a pitanje je jesu li se one stvarno tako dogodile, jesam li ja potencirao te traumatične epizode? Ono što je meni najzanimljivije jeste da se ta predstava prelomila na jedan veoma intiman plan, jer moja majka nakon što je pročitala par kritika, pola godine nije razgovarala sa mnom. Ona je opet postavila ono staro, a uvijek aktuelno piuatnje u kazalištu: gdje prestaje stvarnost, a gdje počinje fikcija?

 

Dok dodiruješ prstom pravo u ranu, u neuralgične tačke, da li je cilj prevazilaženje problema?

 

Čini mi se da je problema puno i da će oni još dugo određivati ove prostore, ali bilo je važno početi se njima baviti na umjetnički adekvatan način. Krenuo sam sa tim i mislio sam da ću u jednom trenutku stati, ali gdje god da pođem u koju god sredinu, najviše me intresuje ono što se negira, ono sa čime se izbjegava suočavanje, tako su nastale predstave koje govore isključivo o sredini u kojoj se događaju. Čini mi se da je to oslanjanje na najbolju teatarsku tradiciju, isto je činio i Aristofan koji se nije libio imenovat i konkretne ljudi u publici i konkretne probleme društva u kojem je živio. To je nešto što mene zanima, jer mislim da kazalište može biti, ali ne bi trebalo da bude prvenstveno zabavljačka umjetnost, već da ima prvenstveno pedagoške i emancipatorske zadatke.

 

Šta te goni da radiš?

 

Nemam pojma šta me goni, ne znam… To mi sve treba da bih mogao biti sam sa sobom, da bih se mogao ujutru pogledati u ogledalo, a da ne osjetim neku vrstu intimnog poraza. Mislim da čovjek dok radi, dok pokušava mjenjati stvari koliko god to možda izgledalo uzaludno, tada ima razloga da bude tu i da radi. Kada tog razloga više ne bude, onda bi trebalo promjeniti posao… Još uvjek mi se čini da ima smisla to što radim.

 

Najviše te pamtim sa jednog presa na Sterijinom pozorju na kom vrlo žestoko govoriš iz ugla čoveka koji se ozbiljno bavio konceptualnom umetnošću, govorio si o akciji koju si napravio u Beču, o rekonstrukciji projekta Tomislava Gotovca. Šta je ono što je ostavljalo ozbiljne utiske na tebe?

 

Na neki način, ono što je mene formiralo i deformiralo, to je taj rat, tu sam počeo ozbiljnije misliti, ja sam puno više bio zainteresiran za performans art, tako sam počeo, nisam mislio da ću se baviti kazalištem, međutim, upoznavanjem sa određenim suvremenim kazališnim praksama, vidio sam da je došlo do fuzije te dvije stvari, onda sam iskustva sa nezavisne scene prenio u svoj institucionalni kazališni jezik.

 

Kreiraš i novu publiku svojim predstavama. Šta od nje očekuješ?

 

Želio bih da to budu društveno odgovorni pojedinci i kompetentna kazališna publika koja može na meta-razinama gledati predstave, a ne samo na nivou sadržaja. To je težak posao, jer pokušaj etabliranja bilo kakvog novog jezika uvijek na početku izgleda kao greška. Predstava Z.Đ.ˮ je zato naišla na drvlje i kamenje, jer je išla na jednu redukciju, što je i te kako bilo potrebno u tom kontekstu. Meni je fascinantno da se u kazalištu niko do tad nije bavio tom temom.

 

 Da li su te, ipak, iznenadile reakcije?

 

Šokiralo me to da ministar kulture jedne zemlje kaže da bi u uređenim društvima autor takve predstave bio zatvoren, ili kako je točno išla njegova izjava… Iznenadila me reakcija dela kazališne javnosti u Srbiji, jer to je traženje alibija za vlastiti građanski kukavičluk, svi ti pokušaji diskvalifikacije Đinđića. Meni je žao što nije postojao niz predstava pre toga na tu temu, na koje sam se ja mogao referirati. U Srbiji postoji ta jedna podeljenost oko Zorana Đinđića i zato mi se činilo da predstava treba da bude agresivna, zbog onog dela društva koje javno ili prešutno odobrava taj atentat. Onda smo tražili adekvatan jezik u odnosu na to. Mislim da predstava na metateatarskim razinama dobro funkcionira, ona dovodi u pitanje moju poziciju kao autora. Bane Trifunović na početku govori da je to dio propagande koju DS radi u vrijeme predizborne kampanje i da je njima svejedno što radim, on govori da sam uzeo šezdeset hiljada evra za tu predstavu, što me etički diskvalificira.

Dobro je da se odmah dovede u pitanje gledateljev način gledanja na celu stvar, jer stvari nisu tako jednostavne kao što se nekada čine.

 

Nagrada Borislav Mihajlović Mihizˮ ti je veoma važna, doputovao si iz Ljubljane da je primiš…

 

Konačno se događa prava recepcija onog što radim, jer ja ne radim jednu predstavu, moje predstave govore zajedno. Optužuju me na svim stranama, čitao sam u štampi u Srbiji što sam i kakav sam i dio kojih lobija sam, kada sam radio Gospođu ministarkuˮ u Zagrebu, koja se igra na srpskom, a prevodi na hrvatski, napali su me da silom vraćam srpski jezik u hrvatski kulturni prostor, u Bosni su me napali da mrzim sve tri konfesije… Čini mi se da je to namjerno vađenje iz konteksta onog što  radim… Sagledavanje kakvo se dogodilo povodom Mihizoveˮ nagrade govori o čemu se zapravo radi. Ne osećam nacionalnu pripadnost, mislim da pravi umjetnici nemaju nacionalnost, deluju na drugim razinama i kada se predstave pogledaju zajedno, onda se vidi o čemu se zapravo radi.

 

Šta si voleo da čitaš kada si bio mali?

 

Sad sam se sjetio, kad sam bio peti ili šesti razred, pročitao sam Olivera Tvistaˮ, pitanje je šta sam shvatio, a čitao sam zato što se glavni junak zvao kao ja, sa puno muke sam se probio do kraja knjige… Volio sam čitati Ćopića, „Orlovi rano leteˮ, „Nikoletina Bursaćˮ, to je ono čega se sećam.

 

Razgovarala  Nataša Gvozdenović

Related posts:

Slobodan Tišma: OSVETLJAVANJE KREACIJE
Mišel Šreder: PRIVLAČNOST INDUSTRIJSKOG NASLEĐA
Haris Pašović: ŽIVIMO U DOBU SPEKTAKLA

4 Comments For This Post

  1. Stalker Says:

    Dobar intervju! Uvek je dobro čuti ljude koji nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Budi hladan ili vruć, ako si mlak – izbljuvaće te… Oliver Frljić svakako spada u one ili-ili. Osim toga, sjajan je reditelj, čisto cehovski posmatrano…

  2. Karlo Says:

    Reditelj koji neće da publici bude prijatno. Nekonformista, traži i nekonformističku publiku. Ne izglađuje i ne zaobljuje. Frljić voli – trenje.

  3. Bajkoviti sa Voždovca Says:

    Konačno neko takav! Odličan opis, Karlo!
    Izuzetni intervjui sa pozorišnim znalcima na ovom sajtu… Prosto ne znam čiji intervju više peče – Harisov ili Oliverov…
    Odlično!

  4. Strahinja Says:

    Ovaj reditelj razbija šablonizovane predstave o rediteljskim postupcima… Uglavnom se reditelj ili samohvali ili ga novinari tetoše…
    U tandemu Frljić-Gvozdenović nema ničega od toga, naprotiv, priča se otvoreno, direktno, u pleksus.

Ostavi komentar