O zborniku „Kijev i slovenske književnosti”

Posted on 22 April 2014 by heroji

Dejan Ajdačić

 

O zborniku „Kijev i slovenske književnosti” (2013)

 

Urednik koji sastavlja zbornik od objavljivanih studija o nekoj književno-istorijskoj pojavi ograničen je narudžbinom izdavačke kuće, predviđenim profilom čitaoca, objektivnom dostupnošću izvora, ali i subjektivnim granicama znanja, sklonosti i prilježnosti. Takav urednik „pretresa” korpus postojećih i raspoloživih tekstova, i u zadate okvire smešta izabrane radove, što konačan rezultat njegovog posla čini relativno predvidivim.

Od takvih kompilacija razlikuju se tematski uokvireni zbornici s prilozima koji su pisani po pozivu i koji se prvi put objavljuju. U njima novinu donosi svaki pojedinačni rad i zbornik kao celina. Pri tome, urednik nema punu kontrolu nad rezultatom svog poduhvata, jer ne zna ko će se odazvati na njegov poziv, ne može znati kakve će tekstove dobiti. Rezultat zbornika po pozivu je neka vrsta zajedničkog stvaranja u kojem se prepliću predvidivost i nepredvidivost. Zbornik o Kijevu i slovenskim književnostima je upravo zbornik takve vrste.

I još nekoliko reči o osobenostima sklapanja zbornika radova po pozivu… Urednik ovakvih izdanja ne računa na ranije objavljene tekstove, znajući da neki od njih predstavljaju i temelje novih istraživanja. Tekstovi za njegov zbornik tek treba da budu napisani, pa se izbor zasniva na predviđanju šta mogu da napišu određeni autori. Stoga, urednik zbornika po pozivu, na osnovu čitalačkog iskustva pretpostavlja da će izabrani autori da ponude njemu radove njemu prepoznatljivog stila i pristupa književnim temama i činiocima književnog teksta. On unapred računa da se neće odazvati svi pozvani, zbog čega će njegov zbornik biti okrnjen u odnosu na početnu i idealnu zamisao, jer pozvani autori mogu imati i preče obaveze. On ne može u potpunosti da ostvari svoj plan, što mogu da dostignu i urednik kompilacije i urednik-rukovodilac projekta. Dok u zbornicima-kompilacijama nedostaci proizilaze pre svega iz nedovoljnog poznavanja korpusa tekstova ili odbacivanja nekih od njih, nedostaci zbornika po pozivu proizilaze iz ograničenih saznanja o potencijalnim saradnicima ili iz nemogućnosti uspostavljanja kontakata s njim, čemu treba dodati i određene sklonosti urednika, koje mogu da se odraze na kvalitet zbornika.

Uprkos svim tim predvidivim rizicima i svesti o nedostacima sopstvenih znanja, pravljenje tematskih zbornika po pozivu smatram dragocenim i stvaralačkim vidom kolektivnih istraživanja. Lični izbor urednika daje mogućnost da se s kolegama oblikuju lična viđenja, da se otvaraju nove teme i pronalaze novi pristupi i dinamizuje polje književnoistorijskih istraživanja. Urednik je povlašćeni čitalac ne samo kao prvi čitalac tekstova budućeg zbornika, već i kao čitalac koji ima pravo da od autora ponekad zatraži izvesna doterivanja pojedinih priloga. Urednik ima i tu čast da na promocijama knjige bude i jedan od prvih koji o njoj govori. I tu se, na javnoj sceni, njegova veza s knjigom koju je sastavio obično i prekida. Nije uobičajeno da sastavljač piše i tekstove o tome kako je radio na nekom zborniku, šta je želeo, a nije uspeo, čemu se nadao, a dobio je, kakvi su njegovi sudovi o zaokruženom skupu objavljenih tekstova. Uloga ocenjivača predaje se kolegama koji nisu autori u zborniku. Takav običaj verovatno proističe iz sumnje da bi autori i urednik pribegavali hvalisanju i samohvalisanju, tj. da njihova ocena ne bi bila objektivna. Ne slažem se da urednik posle objave zbornika treba samo da ćuti i pasivno prati mišljenja drugih. Rekao bih da su urednici i autori bliski temi i problemima i da im ne treba uskraćivati pravo da o knjizi govore, ako to žele.

Dodatni razlog za ovaj prilog o zborniku „Kijev i slovenske književnosti“ povezan je sa veoma malim brojem čitalaca koji bi mogli da ga pročitaju. Šest ukrajinskih pisaca i troje stranaca otvaraju zbornik tekstovima na ukrajinskom, poljskom i srpskom, a potom sledi 26 radova tumača književnih tekstova. Prilozi su objavljeni na ukrajinskom (22), ruskom (4), poljskom (3), srpskom (3), italijanskom (2) i nemačkom jeziku. Ovaj pregledni tekst treba da srpskim čitaocima približi sadržaj samog zbornika i u njemu otvorene teme.

Zbornik „Kijev i slovenske književnosti” objavili su početkom jeseni kijevski izdavač „Tempora” i beogradska „SlovoSlavia”. Zbornik predstavlja drugu knjigu kolekcije „Topoi” posvećenu gradovima i slovenskim književnostima, posle zbornika „Venecija i slovenske kulture” (2011). Kao i prethodni zbornik, knjigu otvara zbirka književnih i esejističkih tekstova, posle čega slede književnoistorijske studije, a na kraju se nalazi prilog bibliografiji radova o Kijevskom tekstu Vjačeslava Levickog. Kao urednik u uvodnoj napomeni zahvalio sam Lesu Beleju za pomoć oko književnog bloka i Vjačeslavu Levickom za kontakte s nekim autorima i izradu bibliografije. Na koricama se nalazi slika proplanka s kojeg se vide padine kijevskih brežuljaka i grad s kupolama i kućama.

O književnim prilozima. Na početku zbornika objavljeni su stihovi četvoro ukrajinskih pesnika – Irine Šuvalove , Andrija Lübke, Julije Stahivske i Petra Midjanke . Kratka priča Olega Kocareva „Fortepijano” ocrtava atmosferu 1919. godine kada su se u Kijevu sa otimačinama smjenjivale trupe crvenih i belih. Les Belej je u tekstu „Kijev: triptih svakodnevice”, nasićenom različitom jezičko-mentalnom karakterizacijom savremenih Kijevljana uz kolorističku simboliku tri linije gradskog metroa – crvena, plava i zelena grana – prikazao žitelje grada. Poentu čini kurzivom izdvojena poslednja rečenica: „Crvenom granom teče arterijska krv, plavom – venska, zelenom – mešana. Kijev je grad hladne krvi”. Uspomene na Kijev troje stranaca zatvaraju blok književnih priloga. Judit German opisuje slikovitim detaljima ljude oko parka kod Zlatnih vrata i metalnog mačka čije uši nije dodirnula pitajući se da li to donosi sreću ili novac. Boguslav Bakula iz Poznanja priseća se neobične svakodnevice svog kratkog boravka u Kijevu u ranim devedesetim godinama, a Mileta Prodanovića iz Beograda, povodom mozaika iz stare Mihajlovske crkve, razvija misli o osobenostima Kijeva između Istoka i Zapada.

O terminologiji. U slovenskim književnostima tema grada pojavljuje se već u prvim književnim prikazima dela s gradskim temama, ali u njima još nema reči koje bi se stručno vezivale za proučavanje književnosti. Takva terminologija se pojavljuje s jačanjem književne teorije, koja pokušava rečima razgovornog jezika da doda termine koji bi preciznije bili vezani za pojedine teme u tumačenju književnosti i istorije književnosti. Kulturološki usmereni semiotičari koji su pisali o Petrogradu u ruskoj književnosti, uveli su u književnoistorijske studije pojmove koji su lagano ušli u književnoistorijsko proučavanje predstava o gradovima i kod drugih slovenskih naroda. Pojam „gradski tekst” se koristi kao opšti pojam, a lokalizovane varijante stvaraju se zamenom prideva „gradski” pridevom iz imena grada, pa se koriste sintagme „petrogradski tekst”, „praški tekst”, i sledstveno tome i „kijevski tekst”. Autori koji koriste ovu sintagmu podrazumevaju da predstava grada u analiziranom književnom tekstu sadrži nekakvu mitologizaciju prikazanog prostora, a takva predstava u jednom tekstu je povezana sa srodnim predstavama grada u prethodnim književnim tekstovima. Pojam „Kijevski tekst” se već neko vreme koristi u filološkoj literaturi, pa se pojavljuje u naslovu četiri rada u ovom zborniku – u radovima Tamare Gundorove, Tetjane Sverbilove, Vjačeslava Levickog i Ine Bulkine. Pored toga, ova sintagma se pojavljuje izvan naslova, u prilozima i drugih autora.

„Predstava Kijeva” je uobičajeni, i ranije upotrebljavani spoj, koji se sreće u nizu radova . Pojavljuju se i spojevi “poetski portret Kijeva” (Krekotenj – Sulima) „lica Kijeva” ( Uškalov), „poetika urbanističkog prostora” (Bracka), „urbanistička mitologija” (Levicki), „kijevski mit” (Žigun i dr.). Na širenje pojmovnih okvira u tumačenjima književnih tekstova o gradu, rečito svedoči i početak studije Tamare Gundorove: „Grad kao elo, grad kao protagonist, grad kao tekst, turistički grad – sve su te hipostaze urbanističkog toposa posebno aktivno građene u literaturi novog vremena … pri tome novo značenje dobijaju metafore kao Kristalni grad, grad – Vrt, i ne bez uticaja estetike, pojavljuju se pojmovi megapolis, futuropolis, nekropolis, grad – kolaž, suburbija, globalno selo” (str. 217).

Rus Aleksandar Ljusi je tragom poređenja prestonica pisca Mihajla Čajkovskog i studije Georgija Fedotova o tri ruske prestonice, predložio interesantan, mnogoznačan neologizam, „prestonogradosofija” (str. 261 i dalje), primenjiv i u drugim kulturama i epohama. Jaroslav Poliščuk u svojoj studiji uvodi pojam „kijevocentričan” (str. 396). Razumljivo, u zborniku se često spominju i simbolika, simbolizacije prostora, svetinje, sveta i prokleta mesta i dr. U terminološkim meandrima ovog zbornika sreću se i druge metafore. Snižana Žigun, tako upotrebljava „grad – palimpsest” (str. 280-281), označavajući umesto pisanja novoga teksta na mestu izbrisanog starog, promenu u književnim predstavama Kijeva kao grada koji se ne menja samo u istoriji, već i u književnim delima. Kijevska polonistkinja Marija Bracka koristi termin „temporitam gradskog života” (str. 212), po studiji gdanjskog filologa Ane Martuševske, ali valja osmotriti da li ga je Martuševska koristila u svojoj studiji (1993) kao spoj dva muzička pojma ili kao termin Stanislavskog iz teorije glumačke veštine za ubrzavanje i usporavanje ispoljavanja emocionalnog sadržaja.

 

Od novijih teoretskih pojmova o uzajamnim etničkim predstavama u književnosti, Jaroslav Poliščuk se oslanja na (u slovenskim istraživanjima književnosti ne previše odomaćenu) imagologiju, kao i postkolonijalne studije, navodeći pojam periferijalnosti iz studije Stevena de Zepetneka iz 2002. godine (str. 390).

Dosadašnji radovi o Kijevu u književnosti. Početkom istraživanja književnih predstava Kijeva može se smatrati rad B. Antonenko Davidoviča (1927), N. Anciferova (1943) i O. Bileckog (1945 i dalje). Niz proučavalaca književnosti je uzgred pisalo o Kijevu u ruskoj, poljskoj i ukrajinskoj književnosti. U studijama po časopisima i zbornicima, u monografijama o stvaralaštvu V. Pidmogiljnog, V. Domontoviča i dr., rasuti su brojni komentari o književnim prikazima Kijeva u njihovim delima.

U Lugansku su nedavno objavljena dva tematska zbornika posvećena gradskom tekstu među kojima su i radovi o kijevskom tekstu. Kijevski tekst je predmet i nekoliko disertacija: Ine Bulkin odbranjene u Tartuu, Vladislave Osmak i Vjačeslava Levickog u Kijevu. Pored Bulkine , Levickog i Anastasije Levkove koja je magistarski rad pisala o kijevskom tekstu, u ovom zborniku je objavljeno nekoliko radova autora koji su već pisali o Kijevu ( T. Gundorova, J . Poliščuk, D. Ajdačić, T. Sverbilova). Niko od učesnika višedisciplinarnog seminara u Kijevomogiljanskoj akademiji posvećenom Kijevu, u zborniku nije zastupljen, mada su im pozivi bili upućeni.

Mnogolikosti Kijeva u književnim djelima se odražava i u književnoistorijskim prilozima ovog zbornika o slovenskim književnostima. U samom zborniku radovi su raspoređeni po hronologiji epohe u kojoj se grad opisuje, pa je logično da knjigu otvaraju radovi o srednjovekovnoj književnosti i folkloru, a završavaju se analizama najnovijih književnih dela. Ovaj prilog neće odražavati strukturu samog zbornika, već će razmatranje biti podređeno srodnim tipovima prikaza grada, bez obzira na istorijske i književnoistorijske epohe.

Mesto svetaca , vere i svetinja. Kornelija Zoldat (Keln) se u svom radu „Neznabožac i hrišćanin u ruskom letopisu”, bavi konverzijom velikog kneza Vladimira Svjatoslaviča u poznatom srednjovekovnom spisu „Povest davnih ljeta”.

Volodimir Krekotenj i Mikola Sulima (Kijev) su 1981. godine objavljen rad obnovili i pod naslovom “Na počecima poetskog portreta Kijeva: urbanistika stare ukrajinske književnosti” pokazali kako se stare predstave o Sv. Andreju iz “Povesti minulih ljeta” i predstave o slavnom gradu Kijevu iz “Slova o zakonu i blagodati” mitropolita Ilariona prenose i dopunjavaju, menjaju u poemi na poljskom Tomaša Jevleviča, u “Pohvali Borisfen” na latinskom Feofan Prokopoviča, u delima na staroukrajinskom “Skarga niščih Bogu” anonimnog autora, u pohvalama Petru Mogili i stihovima Mitrofana Dovgalevskog.

Đanfranko Điraudo (Venecija) u tekstu „Kijev u istorijskoj i geografskoj literaturi od 16. do prve polovine 19. veka” predstavlja spomene Kijeva niza autora koji opisuju divlje šume oko Boristena – jezuite Antonija Forestija, Domenika Mario Negra, venecijanskog veleposlanika u Poljskoj, poznije knjige Ortelija, Hibnera, Bisinga, Briknera, Balbija i dr.

Jurij Pelešenko (Kijev) u radu „Kijev i Jerusalim u ukrajinskoj crkveno političkoj misli prve polovine 17. veka” ocrtava nezavidni položaj pravoslavne crkve posle Brestska unije i njenu obnovu posle hirotonisanja episkopa i visokih velikodostojnika od strane jerusalimskog patrijarha Teofana 1621. godine. Autor ukazuje na „Pohvalu Jeruzalemu” (1624) Zaharija Kopistenskog i druge tekstove u kojima je Kijev predstavljen kao „drugi Jerusalim”.

Natalija Jakovenko (Kijev) je predstavila rad najpre objavljen u časopisu „Kijevska akademija” (7, 2009), a zatim i u njenoj knjizi „Ogledala identiteta” (2012) – „Kijev pod šatorom Sventoljdiča: mogiljanski panegirik ‘ Tentoria venienti Kioviam ‘ 1646 . godine” . Istoričarka se bavi Hvalospevom Adamu Kisilju povodom njegovog svečanog uvođenja u dužnost kaštelana, koji je na latinskom jeziku (bez tada uobičajenih umetaka na poljskom) u formi „školske drame” napisao Teodozije Vasilevič – Bajevski. Šest amblema otvorenog šatora s krstom na vrhu nalazi se na početku šest poglavlja (Tentorium Ecclesiae, Tentorium Patriae, Tentorium Domus, Tentorium Palladis, Tentorium Martis, Tentorium Honoris) što po tumačenju autorke, u okvirima „konstruirane genealogije” treba da istakne vezu Sventoljda i Kisilja, čime se ukazuje na želju da se proslavi zaštitnik pravoslavlja u vreme pritisaka na pravoslavnu crkvu tokom 17. veka.

LeSphinx19112009T123326

Rad „Barokna lica Kijeva” Leonida Uškalova (Kharkov) ukazuje na opadanje moći Kijeva posle brojnih razaranja kao razlog za njegovu manju prisutnost u pisanoj tradiciji poznog srednjeg veka. Proučavalac barokne književnosti usredsređuje svoju prisutnost na povezivanje i „izjednačavanje” Kijeva s drugim mestima u književnim delima, retoričkim spisima i prepisci: Kijev – Troja , Kijev – Pariz , Kijev – Atina (kao središte učenosti), Kijev – Rim, Kijev – Parnas, i najčešće Kijev – Jerusalim i Kijev – Sion. Najblistaviju pesničku sliku Kijeva kao Jerusalima, napisao je, po autoru, Ševčenko u fragmentu poeme “várnak”.
Željko Đurić (Beograd) tekstom „Gerasim Zelić u Kijevu” posvetio je pažnju upornom i samoljubivom putujućem pravoslavnom monahu i velikodostojniku iz Dalmatinskog zaleđa 18. stoljeća koji je opisao svoj ​​prvi boravak u Kijevu 1782. i potonji šestodnevni boravak u Kijevu 1787. godine, posebno ističući opise crkava i carice Katarine.

Ljudmila Kiseljeva (Kijev) radom „Predstava Kijeva kao ikone u dijelu Pavla Ticino Zolotij gomin” bavi se jednim od najznačajnijih poetskih dela ovog pesnika. U stihovima Tičine se ogleda njegovo bogoslovsko obrazovanje te se u prepletu sakralno profetskog i sakralno obrednog, poetskim simbolizuju ikonografske predstave pravoslavnih ikona sučeljavajući i spajajući prolazan i večan život. Uz navode koji potkrepljuju zaključke obrazlažu se motivi goluba, nematerijalnog božanskog sveta, Kane Galilejske, vina i dr.

Mesto demona. Demonska bića i Lisu goru analizira Dejan Ajdačić (Beograd) u radu „Kijevske veštice” polazeći od etnografskih i istorijskih izvora, ali i ukazujući na uticaj književnih tekstova na potonje etnografske zapise. Navode se romantičarske obrade – pripovetka Oresta Somova „Kijevske veštice”, Puškinova pesma „Husar”, te pozniji, pre fragmentarni spomeni i književne aluzije kod Oleksandra Storoženka, Ivana Nečujama Levickog, Line Kostenko, i neočekivano, kod braće Strugackih. Ciklus romana Lade Luzine preobražava veštice umanjujući njihovo zlo i približavajući ih savremenoj ženi. Interesantna su i dela u kojima se Lisa gora aluzivno povezuje s Kijevom i ukazuje tako na raširenost mita o kijevskim vešticama, koju pisci samo uzgredno uvode u svoj ​​tekst.

Pastoralno mesto. Iako je zbornik posvećen gradu, priroda u njemu nije odsutna. Antagonizam pastoralnog i urbanog ogleda se u nizu odeljaka posvećenim književnim tekstovima o Kijevu. U tim opisima najveću pažnju kako pisaca, tako i tumača koji se bave književnim delima u ovom zborniku su dobili Dnjepar i okolina Kijeva.

U prilogu „Kijev i Moskva v ruskim Bilin” Tatjana Ivanova (Sankt Peterburg) analizira epske pesme Arhangelskog kraja oko reka Pinege, Kulaja, Mezenja i Pečore. U predlogu opšte klasifikacije toponima u ruskoj epici, Kijev sa svojim formulativno fiksiranim epitetima stolni, slavni, Kijev grad, uz Černigov i Novgorod predstavlja najranije i najčešće spominjane gradove ruske epike. U epskim opisima Kijeva ističu se Dnjepar i danas već nepostojeći njegov rukavac ranije nazivan Počaj(na) , a autorka analizira i zagonetne nazive Kijev – Muron i Mali Kijev.
Mjesto građana. Gana Veselovski ( Kijev ) u radu „Topos Kijevskog Podolja u dramaturgiji 18–20.  veka” ukazuje na promene u predstavama duhovnika, a tek kasnije i malograđana ( I. Nečujam Levickog „Na kožumjaka”, Mihajla Starickog u satiričnoj preradi I. Nečuja Levickog „Za dvoma zečevima”, I. Kočerge „Svičkina svadba”) i uzvišenim prikazom Turbinih u drami M. Bulgakova.

Tamara Gundorova (Kijev) je predstavila studiju „Romansa kao arhetip Kijevskog modernističkog teksta”. To je nova verzija teksta „Kijevski roman” – objavljenog u časopisu „ Kritika” 2008, teksta koji je pokrenuo niz pitanja o kijevskom tekstu. Gundorova pokazuje kako je (staro) gradska pesma o ljubavi – romansa u suglasnosti sa uvođenjem teme ljubavi u prozi Pantelejmona Kuliša, Valerija Pidmogiljnog, Volodimira Viničenka, Ivana Nečuja Levickog i dr.

Aleksandr Ljusi (Moskva) u radu „Bio je to prosto vrlo dobar stan” s podnaslovom „Pokušaj prestonogradosofije” polazi od trijelektike simbola konjanika u tri ruske prestonice: Petrogradu, Moskvi i Kijevu. Lokus grada i lokus stana u književnim delima o Kijevu on sagledava kao ambivalentan odnos, a u tekstovima ukrajinske književnosti zapaža bukoličko gradoborstvo, te analizira opoziciju grada i stana kod V. Pidmogiljnog, M. Bulgakova, Erenburga. Ljusi predviđa da će se budući pisci „kijevskog teksta” plodno oslanjati na književnu prošlost, ali i krenuti ka novijim predstavama i značenjima gradskih simbola.

Snižana Žigun (Kijev) studijom „Kijev u delima prozaika Lanke” analizira osobenosti predstava Kijeva u delima pisaca ove grupe V. Pidmogiljnog i J. Plužnika, u kojima je grad predstavljen kao moderan centar formiranja nacije, dok u delima B. Antonenko – Davidoviča Kijev postaje mesto – palimpsest, jer se kroz savremene slike probijaju davnašnje predstave.

Marina Gogulja (Kijev) u radu „Predstava Kijeva u pripoveci Danila Kiša Mehanički lavovi” analizira pripovetku iz ciklusa „Grobnica za Borisa Davidoviča” ovog srpskog pisca u kontekstu upotrebe dokumenata i polemičkog osporavanja istorijske verodostojnosti prikaza crkve u Sv.  Sofiji iz pera Dijane Kločko. Autorka govori o brizi pripovedača za detalje u prikazu staljinskog terora.

Rad „Mitologija modernizma u Kijevskom tekstu ukrajinske poezije” Vjačeslava Levickog (Kijev) ispituje ispoljavanje modernističkog mita u predstavama Kijeva u poeziji ukrajinskih neoklasičara, neoromantičara, simbolista i avangardista od 1910. do 1930. godine. Autor ističe načelo harmonije u stihovima pesnika Kijevskog teksta. Analizira se rima “Kijiv – zmij” (zmaj) Nikolaja Gumiljova i njeno prisustvo u ukrajinskoj poeziji.

Marjana Komarica (Lavov) u prilogu „Grad ‘arhanđeoskog naroda’ u prozi Natalene Koroleve” tumači predstave o Kijevu i Kijevljanima u ciklusu „Starokijevske legende” na fonu ukrajinske bezdržavnosti i religijsko psihološke osnove katoličkog vaspitanja plemićkog dostojanstva književnice.

Anastasija lijevku (Lavov) u tekstu „O onima koji su panahєalí”, ili Jučerašnji provincijalci u Kijevu” piše o književnim viđenjima strategijom došljaka – pokoriti i promeniti veliki grad ili lagodno živeti ili se makar snaći. Autorka piše o problemima sa osiguravanjem stana izborom jezika između ruskog, ukrajinskog i njihove mešavine u govoru manje obrazovanih ljudi, te ističe razlike u književnim likovima „osvajača” kod V. Pidmogiljnog i savremenih pisaca S. Pirkala „Zelena Margarita”, Ljuku Dašvar „Raj, centar”, T . Malarčuka „Gallus domesticus (kokoš)”, A. Dimarova , J . Makarova „Genije grada”. Kao osobeni slučaj navodi se roman G . Tjutjunika, čiji junak želi se iz grada vrati na selo.

Oleksandr Jarovij (Kijev) u radu „Umetnička posebnost ‘Čitanja Kijeva’ u zbirci Stanislava Bondarenko Ćirilica kijevskih ulica” piše o prelazima od javnog (građanskog) do intimnog i obratno. Autor osvetljava ulogu napomena koje prate Bondarenkove stihove.
Mesto raznih naroda. Marija Bracka (Kijev) u tekstu “Kijevski urbanistički prostor 19. veka u očima poljskih pisaca” polazeći od stavova kinesko – američkog geografa I Fu Tuana koji piše da najrazličitiji utisci mogu autora vezivati ​​za grad, ispituje memoarske tekstove Aleksandra Groze, Antonija Marčinkovskog, te romane “Hetman Ukrajine” (1841) Mihajla Čajkovskog i “Solovijuvka” (1869) Pavlina Svencickog. Akcentuju se elementi na koje autori posebno obraćaju pažnju – trgovačke prostore, zabavu, različite konje i kočije, kupole i zvonike u opisima poljskih autora.

Tetjana Sverbilova (Kijev) u tekstu „Povijesni mit i likovi ukrajinske istorije u kijevskom tekstu 1918–1919 g.” komparativno pristupa istorijskim činjenicama i ličnostima razdoblja građanskog rata u komadu “Kako je sunce zalazilo” ukrajinsko – sovjetskog dramskog pisca I. Mikitenka, u filmu Oleksandra Dovženka „arsenal” i romanu ruskog pisca Mihaila Bulgakova „Bela garda”. Autorka, koristeći pojam „lik Drugog”, ukazuje na različita razumevanja i ocene istorijski značajnih mesta u Kijevu sa stanovišta Rusa i Ukrajinaca: „ Arsenala”, Trga Sv. Sofije, spomenika Bogdanu Hmeljnickom. Ona osvetljava proces mitologizacije Simona Petljure i petljurevaca koji su shvaćeni kao Drugi-Tuđi u različitim viđenjima istorijskih događaja u dijalozima književnih junaka.

Predmet interesovanja Eve Pogonovske (Lublin) u radu „Kijev 1930-1936 . Poljaci 20. stoljeća na ‘kijevskoj dionici’ puta po Sovjetskom Savezu”, predstavljaju zapisi Poljaka o sovjetskom Kijevu u razdoblju od 1930. do 1936. godine – Stanislava Mackjeviča, Vladislava Bronjevskog, Jana Bersona, H. Šoškesja, Aleksandra Jante Polčinjskog i dr. Autorka predstavlja stavove poljskih putnika o Harkovu kao prvoj prestonici sovjetske Ukrajine i Kijevu kao staroj i potonjoj prestonici, navodi njihove opise promena u boljševičkom Kijevu, zamenu spomenika, pretvaranje crkava u nesakralne objekte, njihove utiske o novim stadionima i fabrikama, parolama, ali i svedočenja o tragovima starih navika, životu Poljaka koji žive u Kijevu i neizmenljivu lepotu prirode.

Lukaš Saturčak ( Pšemišlj ) u radu „Više nikoga svoga. Kijev u uspomenama Jaroslava Ivaškjeviča” prikazuje Kijev u delu poljskog pisca rođenog u Ukrajini, u svetlu novih izvora o Ivaškjeviču, fotografijama, dnevnicima i zapisima osvetljavajući stavove pisca od prvih spomena grada do njegove poslednje posete Kijevu, 1977. godine , koja se spominje i u zapisu samog Ivaškjeviča i u sećanju ukrajinskog pesnika Dmitra Pavlička.

Jaroslav Poliščuk (Kijev) se u radu „Imagološka dimenzija Kijeva u umetničkoj književnosti novog doba” bavi kijevskim tekstom 20. i 21. stoljeća (V. Viničenko, M. Bulgakov, V. Pidmogiljni, J. Lipa , V. Danilenko). Autor polazi od misli Valtera Benjamina da grad „istorizuje prostor”, tj. stvara ga i ističe kulturnotvoračku misiju grada. U određenju identiteta grada on posmatra Kijev u književnim delima kao mesto na periferiji, po studiji De Zepetneka (str. 390), a potom uvodi razmišljanja Jurija Lipe o mentalitetu Ukrajinaca u razmatranja proznih tekstova.

Kijev kao slovenski grad je istaknut u radu Rozane Morabito (Napulj) „Toskana, ljubav i Kijevsko slovenstvo u unutarnjoj geografiji mladog Crnjanskog” ukrštajući stavove pisca iz njegove prepiske s fragmentima iz njegovih putopisa, naročito iz putopisa “Ljubav u Toskani” i sa stavovima junaka Miloša Crnjanskog u romanu “Seobe”.
Grad čuda. Ina Bulkina (Kijev) u radu „’Kijevski tekst’ u novoj ukrajinskoj književnosti” polazi od teze Gukovskog da svaka nacionalna književnost mora da prođe celoviti put, nezavisno od toga kada je on započeo, pa ukazuje da je pojava tekstova o Kijevu u ukrajinskoj književnosti, primer kojim ona potvrđuje prihvaćenu tezu. Autorka disertacije i knjige o Kijevu u ruskoj književnosti prve polovine 19. veka, najveću pažnju poklanja Andruhovičevim esejima u kojima on izražava svoju nesklonost ka Kijevu, te srodnim oniričko – fantastičko pripovetkama Oleksandra Irvanca o kijevskom podzemlju u kojima se njihovi junaci iz metro stanice prenose u Lavov s nepotrebnim etnokičem, ili iz toaleta u klubu književnika u hodnike okrutne tajne policije boljševika (ČK), uopštavajući da ukrajinska proza ​​naseljava podzemlje Kijeva.

Bibliografija. Vjačeslav Levicki je sastavio „Materijale za bibliografiju proučavanja kijevskog teksta” koja obuhvata 194 rada u vremenskim okvirima 20. i početka 21. veka, koja će, nesumnjivo, biti dobro polazište za istorijska istraživanja Kijeva i u slovenskim književnostima. Bibliografija je podeljena na tri grupe tekstova: one koji postavljaju konceptualizaciju kijevskog teksta, posvećene kijevskom tekstu, i posvećene kijevskom diskursu i predstavama Kijeva. Unutar grupa, bibliografske jedinice su raspoređene po abecednom redu.

Čega nema, a moglo bi biti u zborniku može se osmotriti sa stanovišta nepredviljivosti sastavljanja ovakvih zbornika, ali i konkretno sa stanovišta, upravo, zbornika o Kijevu i slovenskim književnostima.

Već je rečeno, kako nije uobičajeno da urednik u osvrtima na zbornik koji je priredio predstavlja one i ono čega nema u knjizi. Izbegavanje takvih priznanja, verovatno bi se moglo shvatiti kao osiguravanje od mogućih zamerki ili opravdanje za učinjene propuste. Ali, svako ko je uređivao iole obimniji tematski zbornik zna da postoji raskorak između namera i učinjenog. Bio sam iznenađen neočekivano malim odzivom srazmerno broju poziva. Zbog toga je poziv ponovljen, a popis pozvanih je proširen slavistima, posebno u Italiji i anglojezičkim akademskim sredinama. Napor da se dođe do znalaca književnosti iz Češke i Slovačke koji bi napisali rad o Kijevu u književnostima ovih slovenskih naroda nije urodio plodom. Izostanak nekih autora može se posmatrati i ličnije. Žao mi je što ugledni proučavaoci koji su najavili interesantne teme – Vladislava Osmak iz Kijeva, s očekivanim radom o poljskim putopiscima i Agnješka Matusjak iz Vroclava s temom o erotskim aspektima, nisu zastupljene u zborniku, jer nisu priložile svoje studije. Šteta što se književna istoričarka Jarina Cimbal koja se bavi Kijevom u razdoblju dominacije socrealizma nije odazvala pozivu. U vreme sastavljanja spiskova za poziv učesnicima, znao sam za radove Valerija Ševčuka, ali se nisam osmelio da mu uputim poziv.

Ako se radovi u zborniku osmotre sa tematsko žanrovskog stajališta, u ovoj prilici nije bilo uspeha u opsežnijem predstavljanju srednjovekovne književnosti, hodočasničke (sigurno bogate) literature o Kijevu, vrlo malo pažnje je posvećeno istorijskim romanima u kojima je Kijev predstavljan mnogo puta. Valjalo bi u nekim narednim prilikama osvetliti i savremenu masovnu književnost (kriminalističko-detektivske romane, gotskog detektiva Andreja Kokotjuhe, retro detektivi Valerije i Natali Lapikur, fantastiku npr. Vladimira Vasiljeva, Lade Luzine, i dr.). Višestruki pokušaji da od znalaca dela Miloša Crnjanskog dobijem tekst o romanu „Drugi deo Seoba” kao i pomoć da osiguram prilog o predstavi Kijeva, ili pre o odsustvu te predstave u „Memoarima 18. veka” Simeona Piščevića, nisu dali rezultat. Niko od pozvanih srbista se nije oglasio ni povodom stihova Matije Bećkovića o Kijevu.
Šta dalje. I na kraju, osvrt na sabrane radove rečito ukazuje i na otvorene nove mogućnosti i puteve. Prostor za istraživanje kijevskog teksta ovim zbornikom je proširen, jer obilje tekstova i tumačenja nude nove izazove. Pored ovde analiziranih dela, postoje i tek pomenuta ili nenavođena dela. Zbornik može predstavljati podsticaj i za nove antologije književnih tekstova o Kijevu.

U jednom od narednih brojeva „Ukrajinsko srpski godišnjaka Ukras”, planiram tematski blok o Kijevu u srpskoj književnosti. Roman Olesa Iljčenka „Grad s himerama” postoji u prevodu na srpski jezik slavistkinje Tanje Gaev, ali taj prevod nije objavljen.

U sistematizovanju saznanja o predstavama Kijeva i kijevskom tekstu valjalo bi napraviti i objaviti popis književnih djela (hronološki uređenu i anotiranu bibliografiju s različitim registrima).

Ima puno prostora za razmišljanje o proširenom izdanju ili novom zborniku koji bi predstavljao nastavak ovoga.

Kolekcija Topo(s) će biti produžena. U naizmeničnom nizanju slovenskih i neslovenskih gradova, posle Venecije i Kijeva, predstoji zbornik o jednom neslovenski gradu i njegovim vezama sa slovenskim književnostima. U zborniku čije se objavljivanje planira za 2015. godinu to će biti grad od velikog značaja za slovenske narode – Beč.

 

Related posts:

Ogledišta Vojislava Maksimovića
Pozdrav od Džona Lenona
Nekonvencionalno o velikom pesniku

3 Comments For This Post

  1. Bora Says:

    Sjajno! Ovo je bogme, aktuelnije nego ikad:)

  2. Opsenar Says:

    Ovo je izuzetno delo, zbornik radova o temi kojom se decenijama bavi gospodin Ajdačić daje srpskoj čitalačkoj publici priliku da upozna nekadašnju prvu prestonicu ruskog naroda.
    Kijev je, tokom burnih vekova, baš kao i srpska prestonica, često menjao gospodare, ali je uvek zadržavao tu sponu “Istok-Zapad”, i dan danas se pola Evrope snabdeva gasom iz Ukrajine.
    Imao sam prilike da čitam zbornik radova o Veneciji čiji je jedan od priređivača gospodin Ajdačić. Njegovo poznavanje metodologije priređivanja ovakvih magistralnih zbornika je na vrlo visokom teorijskom nivou.
    Teorijski tekstovi su potrebni srpskoj kulturi, a kulturne diplomate poput Dejana Ajdačića čuvajmo i dajmo im podršku za misiju koju obavljaju.
    Podvig je i sa strane izdavača da ovakvo “nebačićalimpićevskomarijamateusovsko” izdanje izbaci pred našu stručnu i širu javnost…

  3. Uroš Urke Says:

    Odlično je ovo. U pravu je prethodnik – ranije je obrađivana u posebnom zborniku Venecija – imao sam priliku da listam i taj zbornik, ali ovaj o Kijevu je bolji. Mislim da bi sledeći trebao da bude o Beogradu – tako sam bar načuo… Kijev zaista jeste jedan od prevažnih evropskih gradova, pri tom – i jedan od najlepših. A spona sa Beogradom, osim slovenskih korena, ogleda se i fantastičnoj lepoti tamošnjih, baš kao i ovdašnjih, žena – da ne bude prećutano, kad je već reč o Kijevu:)

Ostavi komentar