Archive | July, 2013

Tags: , , , , , , , , , , , , ,

Avangardni perpetuum mobile Rastka Petrovića ili: objava Novog zaveta avangardnog duha

Posted on 24 July 2013 by heroji

Vasilije Milnović

Beograd

 

Avangardni perpetuum mobile Rastka Petrovića

ili:

objava Novog zaveta avangardnog duha

(odlomak iz veće studije)

 

SAŽETAK: Tema ovog rada jeste promišljanje opsega i dometa srpske avangarde kao radikalne stvaralačke prakse, na primeru ranog stvaralaštva Rastka Petrovića, s posebnim naglaskom na centralnoj poetskoj zbirci srpske avangarde – njegovoj knjizi „Otkrovenje”. U ovoj poetskoj zbirci, na najjasniji način dolazi do izražaja zamašnost stvaralačkog poduhvata srpske avangarde, kao onog procesa koji treba da zameni dominantnu kulturalnu matricu novim – i u evropskom kontekstu autentičnim, doživljajem stvarnosti. U tom smislu, ova knjiga promišljana je kao svojevrsni programski tekst jedne rezervne srpske kulture, kojoj nikada nije dozvoljeno da se formira.

KLJUČNE REČI: Rastko Petrović, Otkrovenje, Peter Birger, Aleksandar Flaker, kultura totalnog raskida, optimalna projekcija, interdisciplinarnost, jezik čiste neposrednosti.

 

U kritici je već konstatovano da je Rastko Petrović, u kontekstu srpske književnosti, pisac prevratnik: „možda jedini veliki koga je srpska književnost imala.” [1] Iza ovog nomada srpske avangarde nije stajao nijedan avangardni pokret, niti doktrina, a ipak svojim stvaralaštvom, besprimernim u dotadašnjoj srpskoj kulturi, odnosno svojim sintetičkim postupkom prožeo je mnogo od onoga što će se u srpskoj avangardi, modernizmu i uopšte umetnosti činiti nakon toga. Ovde se nećemo zadržavati na njegovoj magnetskoj ličnosti, niti na ekscesima koji su pratili njegov avangardni opus. Ovde ćemo se zadržati, uz adekvatne primere iz njegove najznačajnije avangardne zbirke, na jednom pitanju: šta je bila suština Rastkovog avangardnog prevrata, stvaralački i implicitno demonstriranom na delima kao što su: Burleska Gospodina

 


[1] Videti: Vježbicki, Jan, Srpska avangarda i Rastkov slučaj, u: Književno delo Rastka Petrovića, zbornik radova, ur. Đorđije Vuković, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1989, str. 61–80.

 

Peruna Boga Groma, Spomenik i prevashodno na Otkrovenju, zbirkom kojom ćemo se ovde i baviti?

Rastko Petrović je bio od onih retkih avangardista koji je i eksplicitno pojasnio svoju poetiku u jedinstveno bitnom tekstu Mladićstvo narodnoga genija [2], koji se danas može tumačiti i kao suštinski autopoetski Rastkov tekst i kao svojevrsni nedorađeni začetak srpske avangardne teorijske škole. U skladu sa opštom avangardnom kulturom totalnog raskida [3], Petrović ovaj prevrat zasniva na traženju jezika čiste neposrednosti, koji je jedan od mogućih oblika čiste podsvesti. Upravo nalik Rableu, koji demontira čitav srednji vek koristeći narodni folklor za tu dekonstrukciju, ali i za stvaranje jednog novog, ne više onog danteovskog, već rableovskog, renesansnog, izokrenutog totaliteta, tako se isto i Rastko, u srpskom kulturalnom kontekstu, koristi nasleđem ovih prostora i dobrim duhom naše narodne umetnosti i slovenske mitologije, da bi na stvaralački način kreirao svoj totalitet totalnog raskida s dominantnom kulturalnom praksom i tradicionalnom paradigmom.

rastko_petrovic

Čitav projekat svog ranog opusa Rastko Petrović zasnivao je na avangardnoj poetici totalnog raskida, kroz razvoj narodne književnosti iz prvobitnog mita, želeći da izgradi jednu optimalno projektovanu [4] totalnu umetnost i modernu, živu mitologiju: jedan moderni folklor

 


[2] Petrović, Rastko, Mladićstvo narodnoga genija, u: Eseji i članci, Dela Rastka Petrovića, knj. VI, Nolit, Beograd, 1974.

[3] Prema tumačenju Petera Birgera, odsudna karakteristika avangarde jeste zahtev za uništenjem celokupne tradicionalne „institucije kulture”. Videti: Birger, Peter, Teorija avangarde, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 1998.

[4] Kako utvrđuje Aleksandar Flaker, avangarda se deklarativno zalaže za potpunu metamorfozu celokupnog društva, kulture i umetnosti, u pravcu svojevrsne sveobuhvatne estetske revolucije, te u tom smislu ima projektivno-futurološki prizvuk. Za ovu krucijalnu karakteristiku avangarde, Flaker pronalazi adekvatan termin: optimalna projekcija. U svojoj knjizi Poetika osporavanja, Flaker daje i istorijat termina. Prema Flakeru, ovaj pojam nastao je u dijalogu čeških i slovačkih rusista na simpozijumu u Modroj kraj Bratislave, 1967. godine. Tada je čuveni sovjetski semiolog Jurij Lotman, u svom ekspozeu, istakao potragu za, kako je on rekao, optimalnom varijantom, kao suštinsku karakteristiku nauke i umetnosti u doba prevlasti i dominacije avangarde. Flaker daje i definiciju: „Optimalna projekcija ne označuje idealno strukturirani prostor budućnosti, ona ga ne nastoji definirati, već označava kretanje kao biranje ‘optimalne varijante’ u prevladavanju zbilje.” Potvrdu ovog svojevrsnog pozitivnog pola avangarde, možemo pronaći u brojnim programsko-manifestativnim iskazima avangardista, realizacijama i izgledu brojnih avangardnih časopisa i publikacija, kao i u implicitnom domenu samih avangardnih dela. Videti: Flaker, Aleksandar, Poetika osporavanja, Školska knjiga, Zagreb, 1984.

 

više narodu, našim brojanicama, ako se tako sme reći, no što je produžila umetnost koja je neposredno bila za njom. [5]

U jednom eseju o modernom slikarstvu [6], on eksplicitno piše i o suštini prevrata: ono što je zaista moderno u modernoj umetnosti jeste ono što je bitno za modernog slikara (bio on Pikaso ili Sava Šumanović), koji nastoji da sasvim raščlani odnosno razori svaku formu, perspektivu, kompoziciju, pa čak i jezik boja, a sve to čini da bi od preostalog materijala tako razgrađene stvarnosti sazdao jednu novu, zapravo, celovitiju stvarnost, koja nije baš lako prepoznatljiva, doduše, jer ne liči ni na šta poznato, ali je ipak na izvestan pesnički način stvarnija od same stvarnosti. To je ono uporedno postojanje vidljivog i nevidljivog, čulnog i apstraktnog, zemaljskog i kosmičkog, stvarnost privida i privid stvarnosti, to jest kako sam Rastko veli u članku o Šumanoviću [7]: suviše stvarna stvarnost.

Ako se to primeni na avangardno pesničko stvaranje, kao centralnu delatnost srpske avangarde, onda jedan avangardni pesnik mora da rastavi osnovni nukleus svoje materije, a to je tradicionalni pesnički jezik. To nije samo stih i rima, nego i ritam i tonalitet, a iznad svega, osnovna častica – reč, sa svim svojim, ne samo semantičkim, već i glasovnim, gramatičkim, leksičkim, sintaksičkim, tipografskim i ostalim značenjima. Avangardna pesma, prema tome, završava s gustinom sveta. Ona se suočava s jednom drugom realnošću, delo se otvara svemu što je mogućno! To je i razlog otvorene forme avangardnog dela i intenzivnog pomeranja granice vremena i prostora i njihovo dovodjenje u pitanje. Pokretnost prostora je tako jedna od dominanti sveukupne avangardne poetike, oslobođene od svih okova bilo kog poretka:

 

Zveri, ljubim te na tvoja usta krvava, na zube belo-čiste i oštre, na jezik iz kog gnoj i jed curi fosfornim plamenom, lepljivo pripajam svoj: a i on je zver i gnoj. Zver, razum grizuća besno, zver ljubav, zver noge neoprane, zver smrad pušeća, zver satanski prljava i vašljiva brada kaluđera [...] Seljanka iz blata plače: Spasi me spasi, slatki braco moj! Ali i njen glas medni sikće kao u zmije. Kočijaš zubima na kajiše kida kožu vrancima. Zver crveni i režeći ud

 


[5] Ibid, str. 64–65.

[6] Petrović, Rastko, Savremeno francusko slikarstvo na izložbi „Cvijete Zuzorić”, u: Eseji i članci, str. 43–51.

[7] Petrović, Rastko, Sava Šumanović i estetika suviše stvarnog u novoj umetnosti, u: Eseji i članci, str. 20–25.

 

muškarca; trbuh žene čitav uskomešali zverinjak. Zver most i zver drum, što rastrza žudnje; zver prostor i zver večnost.

Rastko Petrović, Spomenik

 

Dakle, kao što je vidljivo na ovom primeru, pokret zasniva samu strukturu teksta koga nadalje uređuje sled trenutnih slika, ili bolje – trenutaka, čija isprekidana projekcija punktuira jedan „sinkopirani ritam” teksta. Smisao se munjevito prenosi, od ličnog odnosa pesničkog subjekta prema „figuri” zveri (što je i jedan od najbitnijih simbola poetike Rastka Petrovića), preko konkretnih pojmova na koje bi se ova „figura” mogla odnositi, pojmova koji kako tekst odmiče postaju sve apstraktniji, do simbolike puta i putovanja koji dominiraju u Rastkovoj pesmi Spomenik – opet od konkretnih: „mosta” i „druma“ do apstraktnih: „prostora” i „vremena”. Potom, „figura” zveri može simbolisati i ratnu prošlost, koja svakako ima velikog udela u Rastkovoj avangardnoj poetici, ali može označavati i „zver telesnosti” koja raspinje Rastkovu nastupajuću zbirku Otkrovenje. Samo na jednom kratkom i ne posebno značajnom uzorku Rastkovog teksta, ukazuje nam se, dakle, nesagledivi potencijal njegove semantike i „prekomernosti značenja”. Perspektive koje otkrivaju tako dobijene reči (ili zvukovi, boje, linije) mogu biti samo „perspektive pokretne realnosti čije se unutarnje napetosti istovremeno upisuju u vreme i u prostor gde misao (ili pogled, sluh) nije više određena da bude prikovana za jedan nepomični objekt, nego da se preda samoj sebi u neprestanom čitanju nepoznatog.” [8] Dakle, pokret je bitan ne samo za objekt (koji je u avangardi tekstu/pesmi svojstven, pripada joj iznutra i ekskluzivno), već i za samu kompoziciju teksta/pesme. Na taj način pokret u velikoj meri karakteriše avangardnu pesmu.

otkrovenje

Najizrazitiji primer ove pokretne realnosti u kontekstu srpske avangarde, prezentuje nam upravo Rastko Petrović u svom tekstu-pesmi o naizgled paradoksalno statičnoj temi – Spomenik (1922). Avangardni način izvedbe ove teme zaslužuje predanost posebne studije. Međutim, ono što je za nas ovde bitno jeste činjenica da je ovaj avangardni tekst, u kontekstu Rastkovog stvaralaštva, zapravo bio samo obrazac za ono što će krajem iste godine tek nastupiti, a što je po sebi sam kompleksan avangardni proces koji vodi od totalnog raskida do optimalne projekcije pretežnije.

 


[8] Navedeno prema: Književni žanrovi i tehnike avangarde, zbornik radova, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 2001, str. 26.

 

U kontekstu srpske avangarde, naime, po svojoj dovršenosti i formalnoj uspešnosti avangardni projekat imao je jedan paradigmatski primer. U pitanju je konstruktivističko delo Rastka Petrovića, s primesama raznih avangardnih tokova: od kubizma i fovizma, preko dadaizma do nadrealizma – pod statusnim nazivom Otkrovenje (1922). Ova poetska konstrukcija, iako nikad nije poslužila kao platforma jednog novog stvaralaštva – budući da se sam Rastko Petrović uključio u modernističke tokove nove reinterpretacije tradicionalnih književnih formi i time napustio avangardnu totalnu umetnost, prihvatajući figuru „pisca” – ipak je optimalno projektovana kao model. Njena dubinska simbolična forma, kao i sam naslov i vizuelni identitet, može se tumačiti kao jedan futurološki znak, koji označava izvesno kretanje prema budućnosti. Činjenica da je Otkrovenje realizovano kao estetski model, a ne kao istorijski dovršen koncept, može se povezati sa zamislima optimalne projekcije – konkretne mogućnosti za budućnost, ovde u estetičkom smislu.

Poetska zbirka Otkrovenje (1922) Rastka Petrovića predstavlja žižnu tačku srpske avangarde, ne toliko zbog broja i ostrašćenosti reakcija: od apsolutne apologije do potpunog odbacivanja [9], koliko zbog njene estetski obrađene optimalne projekcije srastanja života i umetnosti. Ova knjiga je po mišljenju tumača „u vremenu izgrađivanja moderne mitologije [...] samosvesno sankcionisala sve dotadašnje reintegracije, od Johanasa Badera do Maldorora.” [10] Ona, dakle, predstavlja paradigmatski avangardni primer u evropskim okvirima.

Kada je reč o ekscesu, kao najvidljivijem elementu avangarde, toga je ovde bilo možda i više nego ikada, u kontekstu ovdašnjih književnih strujanja. Nije ni moglo biti drugačije. Kao i najčešće, stručna javnost je reagovala na prvu loptu, ne udubljujući se u golemu problematiku, koju je ova knjiga potencijalno sadržala. Tradicija je u njoj videla samo očigledno: prvi put u našoj poeziji pesma je telesnom davala toliko značaja. To je, pre svega, otkrovenje karnevalske radosti nad tamnom suštinom ljudskog tela, gde iz stihova sve pršti od eksplozije života, panteističke čulnosti, elementarnog nagona puti, tela i krvi.

U svakom vrednom avangardnom poetskom tekstu, naslov ima presudno značenje, kako ono bukvalno, tako, možda i skriveno. Dakle, Otkrovenje (Apokalypsis) – otkriće, raskrivanje,

 


[9] O recepcijskoj drami Otkrovenja videti: Tešić, Gojko, Srpska književna avangarda 1902–1934: književnoistorijski kontekst, Institut za književnost i umetnost, Službeni glasnik, Beograd, 2009, str. 249–280.

[10] Aleksić, Branko, Otkrivenje u nadrealizmu, Prosveta, Beograd, b. g, str. 52.

 

podizanje vela sa stvari: najpre, ako se može reći, s polnog organa čoveka ili žene, ali isto tako sa očiju ili ušiju. „Otkrivamo nečije uvo podižući kosu ili veo koji ga prekriva da bismo prišapnuli neku tajnu, neku reč skrivenu isto kao i polni organ neke osobe. [...] Nigde reč apokalypsis nema, dakle, značenje koje je dobila u evropskim jezicima: strašna katastrofa. Tako je otkrovenje u suštini kontemplacija i nadahnuće, egzaltiranost pri pogledu, pri otkrivanju.” [11]

Prvi put u našoj umetnosti, ono što se otkrilo bila je sloboda tela. „Otkrovenje” su ovde, prevashodno, tamni oblici ljudskog tela, jedna egzaltacija fiziološkog i telesnog, ogoljavanje čoveka do tela, krvi, plazme i životinjstva. Na prvi pogled i načelno, duh je prognan iz ovakvog sveta:

 

U ustima još gadno od velikih imena,

 I prošlost miriše na hartiju i neoprano rublje:

 Evo ja žvaćem vrući hleb u društvu smelih stvorenja;

 O, taj vrući kotur, kako me odvlači sve dublje

 U tajanstveni život tela!

 Evo: otisci poslednjih rukovanja

 Novoga Zaveta;

 Evo sva tela smeđa, debela i bela;

 Evo njina druga (i sva redom do milijarditih) stanja!

 Skoro me straši silna mudrost ove ruke –

 Moj mozak je nemoćan da bude gospodar svih njenih pokreta

 (Ne, duhovnost mojoj pustolovini mišićnoj samo smeta!)

[...]

                                   (Dvadeset neprikosnovenih stihova)

 

Apstraktna avangardna umetnost, koja se očituje u ovim Rastkovim stihovima, vodila je mnoge avangardne stvaraoce (često u interrealaciji s likovnom umetnošću, što je upravo i slučaj kod Rastka Petrovića, kao njenog dobrog poznavaoca) da duboke pokrete života prevode čisto organskim ritmovima: krvotok, žlezde, fizički, organski život, pa sve to obnaženo, u

 


[11] Derida, Žak, O apokaliptičnom tonu usvojenom nedavno u filozofiji, Oktoih, Podgorica, 1995, str. 9–10.

 

punoj prirodi i sve rableovski predimenzionirano; divlji nagoni u ljudskom biću narastaju do čudovišnosti, oslobođeni od kontrole svesti. Misao ovde sputava. U tematskom smislu, ovakva poezija odbacuje misao kao smetnju slobodnoj, spontanoj ekspresiji života organskog bića čovekovog. Zbirku, koju u celini sa sve njenim vizuelnim doživljajem (knjiga kao intertekstualna i interslikovna struktura, u opoziciji prema utilitarnom izgledu i jeziku modernističke ili buržoaske knjige), ne treba odvajati od njene sadržine, simbolički označavaju i, poput prvih dvanaest stihova u Epu o Gilgamešu, razjašnjavaju sledeći stihovi, namerno stavljeni na početak pogovora autora, koji bi trebao – u tradicionalnoj postavci stvari – označavati svojevrsno objašnjenje:

 

Proći će kroz život misao

 Zalogaj presni mesa kroz telo

 Čoveka koji je toliko pio i disao

 Dok svariti je nije uspeo:

 I to divno preobražavanje hrane,

 I taj zanosni trbuh što je mašina;

 Dočekaće u drhtanju Otkrovenja dane,

 Kada će mu svaki ud zazvučati kao violina

 A on sami biti početak svih muzika.

                   (Uvodni stihovi za tekst Probuđena svest – Juda) [12]

 

Ono što je Rastka privlačilo egzotičnim umetnostima koje je izučavao po pariskim bibliotekama, ono sjedinjavanje čoveka s prirodom, vraćanje primordijalnom i primitivnom, što je u skladu sa zahtevima avangarde, kao da se ostvaruje u stihovima Otkrovenja. Pesnik kao da želi da mu pesma potekne spontano, s prvih izvora emocija kao jedna stihijna erupcija i da joj ništa na putu ne smeta. Kao da želi da stvara poput egzotičnih prvobitnih umetnika, u sirovoj, neobrađenoj i netaknutoj prirodi i da ostane veran njenom prvobitnom stanju, da je ne bruši nekim artističkim dletom. To je bila Rastkova originalnost u korpusu srpske kulturne scene, ali i aktuelnost u korpusu evropskih avangardnih dešavanja – rušenje svih tradicionalnih konvencija i tabua, bez racionalnih ograničenja, eruptivno, divljački, u skladu s kulturom totalnog raskida.

 


[12] Svi citati iz zbirke Otkrovenje preuzeti su iz izdanja: Petrović, Rastko, Otkrovenje, S. B. Cvijanović, Beograd, 1922, primerak 121.

 

 

Zaista, u Rastkovim raspusnim stihovima dolazi do izražaja jedna dionizijska sloboda poetske inspiracije i karnevalska atmosfera. Jedna namerna jednostavnost u izrazu, čak stihijnost i svesno traženi neoprimitivizam. Zbirka koja je skandalizovala jednu malu sredinu, obiluje neprotumačivim stihovima –nalik sintagmama koje se samo na fonu karnevalskog načela mogu razumeti:

 

Ali heroj sam na drumovima:

Od svega najviše volim da se opijem, a posle toga još da putujem:

Ko ti reče prijatelju, da ću doći u nedelju, u nedelju Dunav teče!

Ko ti reče Šar-planinu, kočijašu, drumovniče moj!

                                                                                                    (Putnik)

Kada Rastko napiše u istoj pesmi:

 

Konji kaskaju i ja plačem, velim: to je, ti si Sibinjanin Janko!

Ne trzaj Crnko, ha, ha! Ne, ja sam Jovanović Ranko,

I sela mi se zovu Rudari; kočijaš sam, bolujem od druma,

izvan datuma;

 

onda postaje jasno da su praznična otvorenost srca i svojevrsni „diskurs ljubavi” jedini merodavni prilikom tumačenja. Pred nama je onaj elementarni nagon života, tela i krvi – „goli majmun”, da se poslužimo naslovom popularne antropološke knjige Dezmonda Morisa, život viđen kao organska datost, čijoj sili ne može odoleti nijedna brana. On je bujan, sirov, divlji, neukrotiv i neobjašnjiv, jer se njegova sila samo sluti. To je zaista Uskrs mladića u književnosti, ali i pesnikovo duboko uverenje da putevi razvrata vode u dvorac mudrosti. [13]


[13] Crnjanski, Miloš, Otkrovenje Rastka Petrovića, u: Književnost između dva rata, Nolit, Beograd, 1965.

 

Naime, ova karnevalska atmosfera Otkrovenja, baš suprotno od mogućeg prvog utiska, ima od početka i jednu precizno konstruisanu optimalnu projekciju. Polisemija i „zatamnjivanje značenja kao estetičko načelo” [14] otkrivaju vešto osmišljen autorski postupak, a ne haos, kako se na prvi pogled može učiniti. Veliki projekat avangardne opšte „regresije u haos” [15], uočljiv je i u ovoj Petrovićevoj konstrukciji. Cilj te regresije jeste doći do drevnog mita iz koga avangarda optimalno projektuje novu strukturu. Specijalno, Rastkova optimalna projekcija imenovana je u Mladićstvu narodnoga genija kao potraga za jezikom čiste neposrednosti koji je jedan od oblika čiste podsvesti. Ovu dekonstrukciju tradicionalne paradigme, Rastko zasniva prvenstveno emancipacijom folklorno-mitskog nasleđa. Kada u ovakvom svetu, protivno svakom sistemu i trendu, vi ipak zaželite istinsku novinu, vi možete pokidati sve veze, licem se okrećući netaknutim prostorima, ako ih još ima; ili se možete silovito, kada se to već najmanje očekuje, okrenuti unazad, kako u neposrednu, tako i u daleku prošlost, ka skrivenim, mitskim korenima. Zar nisu sva istinska otkrovenja, zapravo, ponovna otkrovenja?

Tako, govoreći eksplicitno o drevnim bardovima, Petrović u Mladićstvu narodnoga genija veli da je cilj zaći:

 

baš u samu onu radionicu gde se izgrađuje (duhovni život narodnog umetnika – prim. autora) iz kolektivnih delirijuma, iz rasnih zanosa, iz religioznih vizija, iz društvenih nervoza, iz mitološkog rituala, iz mađije, iz zanosne promene godišnjih vremena: veliki duhovni ritam prostrane buduće narodne etike. Sva ta užasna kompleksnost elemenata iz kojih je sazdana ta prva primitivna inspiracija naše mistične umetnosti… [16]

 

Njoj Petrović daje prednost u odnosu na visoku narodnu umetnost epskih ciklusa:

 

Možda će pri samom pregledu ovih (narodnih umotvorina – prim. autora), i sam čitalac moći odjednom jasno uočiti osnovne odlike našega temperamenta, kao primitivnih ljudi s jedne

 


[14] Navedeno prema: Fridrih, Hugo, Struktura moderne lirike: od sredine 19. do sredine 20. veka, Svetovi, Novi Sad, 2003, str. 129–130.

[15] U pitanju je Bahtinov termin iz njegove čuvene studije o Rableu: Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse, Nolit, Beograd, 1978.

[16] Petrović, Mladićstvo narodnoga genija, str. 36.

 

okrećući netaknutim prostorima, ako ih još ima; ili se možete silovito, kada se to već najmanje očekuje, okrenuti unazad, kako u neposrednu, tako i u daleku prošlost, ka skrivenim, mitskim korenima. Zar nisu sva istinska otkrovenja, zapravo, ponovna otkrovenja?

Tako, govoreći eksplicitno o drevnim bardovima, Petrović u Mladićstvu narodnoga genija veli da je cilj zaći:

 

baš u samu onu radionicu gde se izgrađuje (duhovni život narodnog umetnika – prim. autora) iz kolektivnih delirijuma, iz rasnih zanosa, iz religioznih vizija, iz društvenih nervoza, iz mitološkog rituala, iz mađije, iz zanosne promene godišnjih vremena: veliki duhovni ritam prostrane buduće narodne etike. Sva ta užasna kompleksnost elemenata iz kojih je sazdana ta prva primitivna inspiracija naše mistične umetnosti… [17]

 

Njoj Petrović daje prednost u odnosu na visoku narodnu umetnost epskih ciklusa:

 

Možda će pri samom pregledu ovih (narodnih umotvorina – prim. autora), i sam čitalac moći odjednom jasno uočiti osnovne odlike našega temperamenta, kao primitivnih ljudi s jedne strane i kao rasnih karaktera s druge strane, i uočiti mnogo jasnije no što bi to mogao čitajući Vukovu narodnu pesmu, gde narod nije više davao sirovinu svoga temperamenta, no je već pružao prerađenu jednom višom snagom koja je bila zrelost njegova genija, a kojom je, kao i pojedinac umetnik, deformisao stvarni svoj temperamenat, bogatio srađanjem sa stranim genijima i dopunjavao novim perspektivama koje su mu se otvorile pri upotrebi samoga tog genija: jer misliti ne znači donositi samo zaključke o onome što je već preživljeno, već i samim tim produžavati preživljavanje, tj. sticati sasvim nova iskustva koja se na više slučajeve heroizma i na svoje divljenje njemu, uspe da stvori jednu herojsku etiku, koja toliko prožme ceo život narodni uopšte, uđe u velika narodna bogatstva, taman kao naklonost ka poljoprivredi, ili religioznom životu itd, da i tema te etike postaje otada stalnim, a ne više samo pojedinačnim ili čestim, narodnim karakterom; narod koji je spevao herojsku etiku ne može više osloboditi se herojskog u svom temperamentu čak i ako je ovo bilo samo epizodično u toku njegovog razvića. To je jedan osobiti zakon: povratka inspiracije u život, odakle je ova najpre pošla. [18]

 


[17] Petrović, Mladićstvo narodnoga genija, str. 36.

[18] Ibid, str. 10.

 

Upravo se iz takve optimalne projekcije i rađa primarno rušilaštvo i demonstrira kultura totalnog raskida sa svakom naknadnom tradicijom, koja nije povezana s jedinstvenim umom drevnog čoveka. To je i razlog zašto Rastka čovek zanima kao prirodno, a ne kao socijalno biće. Takođe, Rastkove reči mogu se opisati, poput Džojsovih, kao „reči s mnogostrukim značenjima”, koje „razbijaju jedinstvo reči, pa čak i jezika, samo da bi na njegovo mesto postavile ciklično jedinstvo rečenice teksta ili znanja.” I za njegove „fraze” može se reći da, nalik Ničeovim, „razbijaju linearno jedinstvo znanja, samo da bi prizvali ciklično jedinstvo večnog povratka.” [19] Takva poetika je „eklatantno polimorfna” [20] u bilo kom pravcu tumačenja i u tom smislu – mogućnosti uređenja i iščitavanja ovakve poezije jesu neograničene. Budući da je svaki trenutak u Rastkovoj pesmi po sebi valjan i u najvećoj meri karakterističan, delo stiče fizionomiju koja se večno obnavlja, imajući u vidu unutrašnji sastav zbirke kakva je Otkrovenje. U ptanju je delo bez početka i kraja jer njegove konstitutivne trenutke nije neposredno motivisalo nikakvo uzročno jezgro. Njegovo odvijanje tako je manje linearno nego kružno. U ovako koncipiranim stihovima poetski čin povraća i najavljuje svoj prijašnji status, svoju prvotnu snagu. Dekonstrukcija koja se izvršava u isto vreme kad je jeziku dodeljena pokretnost koje ga je njegova kodifikacija lišila, može biti smatrana kao obnavljanje u pesmi njenog postojanja i stvaralačkog dinamizma. Baš kako je Roman Jakobson rekao u jednom intervjuu [21] za poeziju Velimira Hlebnjikova: da je u njegovim stihovima mogao videti poetski jezik u nastajanju.

 

Umreću. Odlakšaće se jednim uzdahom ili smehom,

 


[19]Ovo su zaključci Deleza i Gatarija povodom njihovih paradigmatskih modela – Džojsa i Ničea, iz njihove knjige Hiljadu platoa….Navedeno prema: Lusi, Nil, Postmodernistička teorija književnosti, Svetovi, Novi Sad, 1999.

[20] Termin Volfganga Velša iz knjige: Velš, Volfgang, Naša postmoderna moderna, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 2000.

[21] Intervju koji je Belgijska radiotelevizija emitovala 24. 01. 1976. godine. Navedeno prema: Književni žanrovi i tehnike avangarde, nav podaci.

 

Otkinuvši od pritiska

Odleteti kroz zrak –

Zazvučaće ime jedne palanke proletnjim ehom –

I doći će na domak jednom detetu,

Koje bledo

Kao vaskrsnuti heroj jak,

Uzeće je u bele ruke svoje pa spustiti u pas;

A jedan jedini voz

Odhuktaće svim pravcima u isti čas.

(Fabrički dimnjak u pejzažu i kanibalac čekajući novorođenog)

 

„Momentizam”, kao i polivalentnost značenja i postojanje paralelnih svetova, veoma je uočljivo u datim stihovima. Ovaj dadaističko-nadrealistički ton navedenih stihova ilustruje optimalno projektovanu istinu Rastkovog poetskog teksta. To da duša odlazi u pas jednom detetu i da neki voz odlazi u svim pravcima istovremeno jeste poetska slika do tada nepoznata u srpskoj poeziji, koja očigledno može da funkcioniše samo u jednom artificijelno-mitskom vremenu, koje najavljuje buduće poetske zahvate srpskog pesništva. Rastkovo uvođenje avangardnog „impulsa momentizma” u srpsku poeziju, rezultiraće stvaranjem one tradicije koja će dovesti do „postmodernog trenutka”, u kome reč – trenutak – treba shvatiti doslovno: kao temeljnu kategoriju jedne postistorijske svesti vremena koja bi s teretom platoničkog nasleđa od sebe odbacila u isti mah prošlost i budućnost.

Iz tog ugla gledanja, „revolucija postmoderne”, može se tumačiti na način na koji je tumači Žan Bodrijar, kao „gigantski proces gubljenja smisla” [22], koji dovodi do razaranja svih povesti, referenci i finalnosti. Ta napredujuća negacija smisla u modernoj umetnosti (po Bodrijaru), nije ireverzibilno (nepovratno) kretanje umetnosti prema njenom čistom pojmu, koji jednom kada bi se otkrio više ne bi mogao da se prevaziđe (što je bila avangardna težnja) i koji je upućuje sa one strane znakovnog jezika ili predmetnog prikazivanja. Pre bi se moglo reći da ono proširuje granice smisla – onoga što se može reći i prikazati – i time istovremeno granice sveta i granice subjekta. „Time što se, naime, estetska sinteza tera sve do ravni značenjskog člana, sintakse i gramatike jezika – u književnosti [...] u isti mah se oslobađaju i subjektu

 


[22] Bodrijar, Žan, Simulakrumi i simulacija, Svetovi, Novi Sad, 1991.

 

stavljaju na raspolaganje eksplozivne energije uzidane u prividno čvrsto sklopljenom kućištu svakodnevnog smisla, primetne inače samo u snu, vicu ili psihozi…“ [23] Ovo je omogućila upravo istorijska avangarda uz tu razliku što avangardna poetika, za razliku od postmodernističke, poseduje konkretnu optimalnu projekciju, pa samim tim i potencijalnu revolucionarnu platformu, u Rastkovom poetskom viđenju stvari imenovanu kao: jezik čiste neposrednosti.

Međutim, već sam modernizam, istovremen sa istorijskom avangardom, pojavio se kao ambivalentno polje na kome je forma njegove sopstvene racionalnosti, u smislu hoda ka nekoj „poslednjoj istini”, dovedena u pitanje, te su na taj način jasne modernističke pretpostavke postmodernizma, kao i postmodernističke perspektive modernizma, jer je liotarovski zahtev za „jezičkim igrama” upravo anticipiran modernizmom. Pa ipak i danas avangarda upozorava: jezičke igre nisu samo igre, nego su i oblici života, mada fragmentarizovanog, ali ipak – života; i poseduju svoj udeo odgovornosti kad pristaju na zloupotrebu i inkorporaciju od strane establišmenta.

 

*                                                           *                                                                               *

 

Avangardna poetika totalnog raskida i unapred postavljena konkretna optimalna projekcija, vodila je, razume se, rasturanju prozodijske građevine, nastale u prethodnim vekovima, kada je reč o tekstualnoj avangardi. Otuda i specifična versifikacija Petrovićeve poezije, jer on dozvoljava da mu se emocija, potekla iz podsvesti, potpuno slobodno razliva u slobodnom stihu, ali pritom povremeno koristi, u vezi s temom i sadržinom, tradicionalne stihove i ritmove, kakav je slučaj u prethodno navedenim karnevalskim stihovima iz teksta pesme Putnik, sličnim stihovima epske nacionalne heroike. Ovde se, međutim, nikako nije radilo o nadrealističkom „automatskom pisanju”, već o konstruktivističkoj – optimalno projektovanoj – prozodiji.

Već na prvi pogled, jasno je da Rastko putem avangardne poetike Otkrovenja uvodi u srpsku kulturu jednu komplikovanu avangardnu konstrukciju formalne destrukcije i prevrata. Tradicionalna pesnička forma moderne ovde biva zamenjena vrtoglavim skokovima s reči na

 


[23] Velmer, Albreht, Prilog dijalektici moderne i postmoderne, Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1987, str. 67–68.

 

reč, sa sintagme na sintagmu, između kojih vlada semantički jaz! Kao sa ostrva na ostrvo. Ako se za ovu poeziju može reći isto ono što je Pjer Prigoni rekao za poeziju Tristana Care: „reč ne poziva reč, on izbegava koliko god je mogućno da pravi sliku; on pokušava da što pre prekine rađanje pesme[...]” [24] – to važi i za Rastka Petrovića, ukoliko podrazumevamo da se on (kao uostalom i Tristan Cara), a o čemu eksplicitno sam Petrović i piše u pogovoru zbirke, odriče prijatne ugodnosti lirskog diskursa i time uspostavlja svoj revolucionarni odnos prema funkcionalizaciji umetnika/pesnika od strane društva. U pesmama Otkrovenja, između jednog trenutka i sledećeg, između jedne reči ili sintagme i sledeće, uspostavlja se značajan odnos uslovljen specifičnim, avangardnim poimanjem trenutka. Naime, unutrašnji odnosi pesme, načini njenog stvaranja, kao i čitaočevo razumevanje, situirani su u sadašnjosti koja može da bude iskušena samo preko momentizma što odlikuje sve avangardne tekstove. Ovo je formalna posledica avangardne karnevalske sadržine.

Takođe, ovde možemo uočiti i primetnu razliku u odnosu na najdominantnije glasove savremenog doba. Naime, dok je avangarda karnevalski princip koristila u skladu sa svojim revolucionarnim projekcijama i regresivno pokušavala dopreti do drevnog mita, nastojeći, nalik drevnim ritualnim precima, da iz njega stvori novi svet, u skladu sa svojom konkretnom optimalnom projekcijom, savremeno doba načela karnevalske kulture još jedino može sagledavati kao stecišta potencijalnih motiva i kreativnih rešenja, a ne kao revolucionarnu platformu za konkretnu promenu samog života. Na taj način, karnevalski motivi su potpuno izmešteni iz svog ritualnog korena, kao i iz svog modernog revolucionarnog utemeljenja u okviru avangarde. Kada, na primer, savremeni pesnik Ljubomir Simović, koristi u nekim svojim pesmama karnevalske motive (kao na primer: Gozba, Pitalica o prazniku, Veliki ribolov, Balada o Stojkovićima i druge), oni su uvek kontaminirani dodatnim značenjem, ali nikad u smislu optimalne projekcije, nego u smislu parodije, ironije ili naprosto nihilizma. [25] Tako se, na primer, slika gozbe u istoimenoj pesmi, u obrtu na kraju, pretvara u metaforu prolaznosti života: …i na divanu, pod slikom vila u vodi / u polumraku beli se debela // Anđelija, i ruža miriše mutna, / i sve nas je manje na velikoj gozbi, / – pojedene zveri jedu nas

 


[24] Navedeno prema: Književni žanrovi i tehnike avangarde, str. 27.

[25] Videti: Delić, Lidija, Nasleđe karnevalske kulture u poeziji Ljubomira Simovića, Letopis Matice srpske, oktobar 2009, str. 478–487.

 

iznutra. [26] Slično tome, u pesmi Veliki ribolov, pesnik niže groteskne slike ribolova, tokom kojih lagano počinje da se gubi granica i da se mešaju oblici između ljudi i riba, da bi opet usledila moderna poenta na kraju: Spušta se veče, / sa ulovom se vraćamo kućama, // ne zna se ko će koga večerati na žaru! [27]

Dakle, onaj istinski renesansni smeh, bez ikakvog dodatnog značenja, bez primese sarkazma, nihilizma ili uopšte bilo kakvog poentiranja, više jednostavno nije moguć. Za poslednji pokušaj ponovnog zasnivanja takve autentičnosti i nepatvorenosti, avangardu će oštro kritikovati postmodernizam. Zapravo, u samoj avangardi mogu se pronaći određeni modernistički elementi, koji su već sasvim hronično – momenti simulacije. Naravno, ukoliko su u pitanju avangardna dela, oni su uvek zaokruženi avangardnom težnjom – određenom konkretnom optimalnom projekcijom (na primer: potragom za rodnom melodijom u Nastasijevićevoj poetici). No, ukoliko se ovi elementi posmatraju izdvojeno, oni su tipično modernistički. Na primer, prethodno pomenuta Simovićeva pesma delom svakako crpi svoje značenje iz Nastasijevićevih poznatih stihova: Korak ih / povazda u lov. // Zamku to zapinje ruka, / noga u zamci. // Love, / a ulovljeni. // S večeri, tugo, / ko kome plen? [28]; kao što je i njegova Rugalica o vinu, u jednom svom aspektu značenjski bliska Lirici Itake Miloša Crnjanskog (poigravanje srpskom istorijom i kulturom, kao i narušavanje „kosovskog mita”).

200906241015110.sava sumanovic melanholik[2]

Ukoliko je dekonstrukcija izvršena u jeziku, nije li samim tim, putem ove rapsodije telesnosti, kako se može tumačiti Otkrovenje, zapravo izvršena i dezintegracija i razaranje čoveka-jedinke, kao takvog, na jedan književnoumetnički način, dakle modernistički, simultano upravo sa onim brazdama koje je načinila na širokom polju tadašnjeg društva – psihoanaliza? Da li su naizgled trijumfalni akcenti te takozvane „oslobođene svesti” u stvari razbijanje i raslojavanje individualne svesti, destrukcija i diseminacija subjekta? Nije li Juda ipak izdajnik? Jer šta ako je iza svih Rastkovih motiva i svog tog kolopleta tela i krvi, zapravo – smrt?

Dominantno čovekovo osećanje jeste strah, a najjači u registru strahova – strah od smrti. Ovaj karnevalski „uskrs mladića u književnosti”, u jednoj modernističkoj interpretaciji,

 


[26] Simović, Ljubomir, Pesme, knjiga prva, Stubovi kulture, Beograd, 2005.

[27] Ibid.

[28] Nastasijević, Momčilo, Reči u kamenu, pesma IX, Sedam lirskih krugova, Kairos, Sremski Karlovci, 1995.

 

pokazuje i neke znake zamora, jer u tom zverstvu tela i divljanju mišićne mase nema više renesansne spontanosti, a smeh nije više onaj mitski, paganski, staroslovenski. U toj ogromnoj životnoj radosti koju Rastkov pesnički subjekt sobom obeležava i isijava, ispada onda da je najveća ona što je izmešana sa strahom od smrti. Povodom ove zbirke već je konstatovano da je reč o najdubljem ponoru u „erotiku smrti”. „U Otkrovenju je smrt toliko blizu, iskrsava odasvud, da ta blizina goni telo na bezobzirni pir života.” [29]

Ako se vratimo samoj zbirci, putovanje pesničkog subjekta do samog dna podsvesti ne završava se čežnjom za smrću. Potreban je još jedan, poslednji zahvat, da bi se krug zatvorio, jer ima nešto i pre ovog osećanja smrti, nešto što bi bilo pravo izvorište svekolikog Rastkovog stvaranja, napose onog iz koga izrastaju pesme Otkrovenja: u jezgru svega u stvari jeste jedini san, mračna žudnja za domom gde se ne vraća, kako on peva u jednoj pesmi Otkrovenja to jest metafizička nostalgija za nepovratno izgubljenim spokojstvom izgubljene otadžbine, izgubljenog raja, čak intrauterinskog života, za povratkom u toplu majčinu utrobu, jedna metafizička Odiseja i nostalgija za prerođajnim životom! I svojevrsna zebnja od rođenja – onaj egzistencijalni, kjerkegorovski strah. Trauma rođenja – krajnji izvor nesvesnog:

 

Pa nijedan života san

Nije tako čist

I od svega čedan, kao da je u trbuhu neke matere;

Prohodim kroz onaj tmuri prostor gde svaki list,

U sanjanju, poriče da ima jedan svet

 

Koji je van ovog: slobodan, i bez mere;                                                         

I opet kroz iste sale sna

Zakucam prestravljen na mišićna vrata ovog života:

Ah, jedan, dva! ah, jedan, dva

                                 (Jedini san, prva pesma Otkrovenja)

 

Frojd sa svojim tumačenjem intrauterinskog kompleksa, ali i kompleksa oca i uopšte frojdizam u viziji kulture kao potiskivanja prvobitno-nagonskog, nesumnjivo je uticao na misao Rastka Petrovića; ali njega ovde prihvata veliko osećanje usamljenosti i uskraćenosti,

 


[29] Velmar Janković, Svetlana, Izabranici, Stubovi kulture, Beograd, 2005, str. 190.

 

jedna glad za apsolutnim životom, glad koja doziva genija mladog životinjstva u užasavanju od one plazme dosade koju je Rastko Petrović, u pesmi Svi su čamci prazni, poistovećivao s prazninom svog čanka ili tanjirnog kruga, iz koga je u detinjstvu doticalo bogatstvo iz matere, kajući se što nikada nije dokusao to bogatstvo iz matere, kao supu svog detinjstva:

 

No zaspa baš kad zastruji

               Velikom svemoćju ukusa,

               Pićem: utopiše se voljno u nj slavuji.

               ……………………………….

               Da je jedna kap bar supe ostala

               Kroz pobedu se ovu smešnu da prikrade.

 

               U ovoj noći svi su čankovi prazni

               nikakvo potkrepljenje!

               Stresoh sa sebe čednost,

               Stresoh sa sebe poštenje;

               Ni jedne fiks ideje.

              

               U ovoj noći: radije zabludu;

               No kakvo spasenje!

 

To je protivrečje između praznine, kao jedine stvarnosti i ideala apsolutne punoće, u apsolutnom jedinstvu, isto kao u Tajni rođenja:

 

A koliko supom pojih zanosnih svojih snova,

               Koliko vrućih nebesa kusah to iz tanjira…

 

Ovo se može proširiti na čitav opus Rastka Petrovića. Atmosfera Rastkovog Otkrovenja je tamna, mračna, a dominantna boja – crna. Ova zbirka predstavlja najveći pesnikov izazov postojanju. U nekom svetlosnom smislu, ova poetska zbirka korenspondira s poemom Čas obnove, s dve poslednje glave Burleske…, sa određenim pasažima, naročito završnim, proze Ljudi govore i posebno, s prvim delom romana Dan šesti, gde imamo i razvijenu ideju lunarnog mita. Isto tako uspostavlja se svojevrsni kontrapunkt, u kontekstu Rastkovog ukupnog dela, u odnosu na nedovršenu poemu Vuk, na prva dva poglavlja Burleske…, na pasaže iz Afrike kao i na svetlonosnost drugog dela Dana šestog.

Naravno, tu je i plodna ironija suprotstavljene jedinke, tog komada boga bačenog u svet, kao pokretačka sila, ali i način distanciranja pesničkog subjekta od stvarnosti:

 

Ne, ne! Zar ipak samo komad boga, bačen u svet,

nemajući nikakvog srodstva sa onim što me

okružuje;

i kevće, i laje, i tuguje

taj komad džigerice bačen za hranu psima,

i predaje se najzad nekim veličanstvenim zanosima

rastrzanja; ja imam toliko genija

da bi dvadeset manekena postalo od njega duhovima,

pa ipak ja hoću da pušim tela, a mnogo me briga: istorija.

                                 (Pustolov u kavezu)

U Rastkovim stihovima kao da konstantno treperi, pre svega, veliko razočaranje naše kulture u kulturu samu. Jedno gorko neprijateljstvo sa civilizacijom prolazi kroz njih. Kritika savremene civilizacije Žan-Žaka Rusoa i otkriće prvobitnog, „neiskvarenog” čovekovog bića u prirodi, kao i modernistička reinterpretacija ove kritike kod Levi-Strosa, s vizijama primitivnog mentaliteta kao apsolutne konkretnosti, svakako, bili bi ekvivalentni sa ovom poetikom, kada je ne bismo tumačili u okvirima avangarde. Zaista, u toj ogromnoj životnoj radosti koju Rastkov pesnički subjekt sobom obeležava i isijava, ukoliko primenimo jednu modernističku optiku, doima se najveća ona što je izmešana sa žudnjom za smrću. Modernizam Otkrovenja potvrđivala bi i dela iz kasnijeg Petrovićevog modernističkog opusa. „I u tajni rođenja i u času smrti i u zverstvu tela i u ledenoj pustoši Albanije i u vrelim savanama Afrike – svugde čežnja za smrću.” [30]

U takvom, dakle, modernističkom (ili postmodernističkom) tumačenju, Rastkova poetska pustolovina bila bi samo artistička simulacija avangarde. Frojdovski „osnovni instinkt”, koji se kod Rastka može poistovetiti s ciljem njegove poetske građevine – čistom neposrednošću, traži se i izdvaja kroz Petrovićeve tekstove u čistom obliku, ali, taj isti instinkt, u svojoj apstrakciji od drugih ljudskih pobuda, akcija ili objekata bila bi samo spekulativna shema, plod raščlanjavajuće aktivnosti razuma. Ovaj poetski pojam tada ne bi bio ništa drugo do proizvod „prekomerno razvijene”, apstraktne svesti, koja razlaže svaku konkretnost i oformljenost bića. Ova odredba – „apstraktno” –odnosi se na papirnatu, postlogičku žudnju, probuđenu teorijskim pozivima. Plot kao takva, u svojim razuzdanim dionizijskim ekstazama, zapravo je čisto mentalnim naporom izdvojena i hiperbolisana iz čitave raznovrsnosti ličnos(t)nih, duhovno-telesnih svojstava. I što je ovde više nagona i pomame, tim je očiglednije njihovo umno poreklo. „Falička svest” izgleda sada hiperintelektualna, hiperestetička, što bi činilo zbirku Otkrovenje, jednom od najpretencioznijih intelektualnih poetskih tekstura u srpskoj književnosti.

U kontekstu čitave evropske kulture i napose književnosti, zajedno sa ostalim evropskim modernističkim zaveštanjem, to je bila izgradnja jedne hiperrealnosti, gde u stalnom nagomilavanju i hiperbolizaciji telesnog – realnost sama tone u hiperrealizmu, isparava i postaje alegorija smrti! U izvesnom smislu, ona se takođe pojačava posredstvom svog razaranja. Ona postaje realnost radi same sebe, a telo postaje fetišizam izgubljenog objekta – više nije objekat reprezentacije nego ekstaza negacije i svog vlastitog ritualnog uništavanja – hiperrealnost!

Pa ipak, ovo nije modernističko delo!

Osnovni razlog je taj što Petrović koristi ove tehnike simulacije upravo da bi pokazao nedovoljnost tradicionalnog jezičko-umetničkog ili književnog tretiranja takozvanih „velikih tema”, tema smrti i života. Njemu, baš nasuprot mišljenju kritike, nije ni malo stalo do rehabilitacije tela (iako jeste u izvesnom sporednom smislu – do oslobođenja tela) i telesnosti, jer hiperbolizacija tela i odbacivanje duhovnosti, zapravo su privid i vešt potez ovog avangardiste. Prekomernost tela u ovim stihovima zapravo treba da simboliše situaciju

 


[30] Ristić, Marko, Prisustva, Nolit, Beograd, 1966, str. 186.

 

modernog čoveka u svetu, nakon Velikog rata, u kome se više ne može govoriti na tradicionalan način; u svetu koji se radikalno fragmentarizovao. Petrović muca rudimentarnim jezikom i šokira prekomernošću telesnosti opravdano, jer se tako jedino može ukazati na problem čoveka i sveta u posleratnoj stvarnosti. Svojim rudimentarnim jezikom i nerazumljivim sintagmama, Petrović zapravo poručuje da odbija da se njegov tekst poima u kategorijama književnosti, kao jedne od delatnosti buržoaskoliberalnog društva. S druge strane, hiperbolizujući tok simulirane svesti pesničkog subjekta zbirke Otkrovenje, svesti koja naizgled uzdiže materiju-telo u rang „super”, na svom kraju uliva se u rang „pseudo”, otkrivajući u sebi samom svojstva simulakruma! Zato u tom zverstvu tela i divljanju mišićne mase nema više radosti, a smeh nije više onaj spontani, staroslovenski. Zato to telo više nije lepo, nego je potamnelo kao život u tradicionalnom, dominantnom svetu, u kome ljubavni zagrljaj prerasta u sadističko nasilje, a čovek u zver.

Ovi stihovi potvrđuju Petrovićevo optimalno projektovano rušilaštvo:

 

Nema više želje, već da izbrišem postojanje,

da ispunim sve sobom, sve razmake, sve šupljine,

nema više ni duboko plavog ni planine,

samo: krkati, hrkati, čmavati i groktati,

biti gnusna, ogromna, drhtava plazma:

i time prestaje ova pesma i nastaje krvavo otupljenje.

                                (Pustolov u kavezu)

 

Život, dakle, postaje „krvavo otupljenje” onda kad pesma prestaje, odnosno kad telo – ta gnusna, ogromna, drhtava plazma – potisne duh i zagospodari postojanjem. Ako nam jedino telo preostane, onda je jedina logična konsekvenca – nostalgija za prerođajnim i smrt!

Poetska struktura, u istoj perspektivi u kojoj su praznina i artikulacija komplementarne, ne može a da ne pretrpi raščlanjavanje svojih činjenica, rasejavanje označitelja koji se više pokazuju kao tragovi nego kao referencijalni znakovi. Raščlanjavanje koje otvara provaliju, zev, koje je pravo otkrovenje, otkriva poetski događaj, poetski čin u pravom smislu reči i paradoksalno raskriva – da duh nikad nije prazan!

Time taj šokantni pir postaje jedan apsurdan trijumf principa zadovoljstva nad najnepovoljnijim životnim okolnostima, predodređen da zadobije odbrambenu vrednost u epohi u kojoj živimo, ali i generalno u situaciji čoveka jedinke u životu, krcatom pretnjama. Ovo afektivno i avangardno svetlosno isijavanje Otkrovenja, zapravo je otkrovenje kreativnog čina kao takvog, otkrovenje stvarnosti same pesme po sebi. Pesma u Otkrovenju opstaje i traje uprkos činjenici da peva opštu dekonstrukciju bića i oblika, jer se ta dekonstrukcija potire pesmom samom, pa je u pesmi suštinski i nema, nego, naprotiv, ima pesnički izraz i ton doveden do krajnje napetosti i istinitosti jedne avangardne „svete knjige”.

Unutarnja esencija svih „svetih knjiga” ne može se spoznati bez suštinskog upliva profetskog elementa, kao što velikog građenja nema bez prethodnog rušenja. Čitavo starozavetno zaveštanje nije drugo, do „veliko obećanje”, a sve biblijske knjige se, kao u neku strašnu žižu, slivaju u Apokalipsis, kao svoj ključ. Zbirka Otkrovenje bila bi, dakle, jedan avangardni duh „novoga zaveta”.

Uostalom, u Otkrovenju se, pored naslova, samim izgledom zbirke implicira Novi Zavet. Naime, ima dvanaest pesama, što je savršen broj od starine, ali i broj Hristovih apostola, dok se prozni pogovor, koji predstavlja modernim leksikografskim rečnikom rečeno – razjasničko proširenje semantike teksta zbog čega je bitan, zove Probuđena svest – Juda. Rastko Petrović u skladu sa zahtevima avangardne estetike, koristi nekolike mitske i posebno – biblijske konotacije, da bi sproveo čin avangardne metaforizacije. I više od toga – on na ovoj mitskoj metaforizaciji i zasniva zbirku Otkrovenje.

Situiranje ovakvog stvaralaštva u stvarnost, upravo u onu Rastkovu suviše stvarnu stvarnost, kao realnog mitskog sveta, umesto neke transcendentne stvarnosti kantovskog tipa, koju će kasnije kritikovati nadrealisti, [31] predstavlja, zapravo, početak izgrađivanja „novog mita”, „moderne mitologije” savremene kulture ( kao na primer putem književnosti, ali i putem filma, stripa, SF kulture) što će nastaviti da se gradi kroz čitav XX vek, na paradoksalni način „realnog artefakta”. Poverenje u izvesno, a vaniskustveno doživljavanje otkrovenja u stvarnosti, raspoloživost za takva ozarenja i izgrađivanje jedne moderne mitologije, ne bi bili mogući u srpskoj književnosti bez Rastkovog prevratničkog otkrivenja duha kroz figuru tela i bez njegovog sveobuhvatnog i od početka samosvesnog neoprimitivizma. To je onaj život u

 


[31] Videti: Ristić, Marko, Predgovor za nekoliko nenapisanih romana i dnevnik tog predgovora (1935), Prosveta, Beograd, 1953.

 

čijem formiranju, kao u novoj eri sinhroniciteta, ustaje primitivni Aragonov Seljak iz Pariza, kao i kod nas dobri duh takozvanog „narodnog blaga” naše narodne poezije, koja je prizivana na stranicama avangardnih dela odnosno avangardnih časopisa: Putevi, Svedočanstva ili u almanahu Nemoguće, a što je sve prvi put predstavljeno kod nas na jedan paradigmatski način sa uzburkanim poetskim opitima Petrovićeve zbirke Otkrovenje.

I sada, kada se nakon iskustva poniranja u jezgro podsvesti nanovo iščitaju stihovi Otkrovenja, računajući i …Judu, jer je ta proza sastavni deo ove pesničke zbirke, vidi se zašto Rastko insistira na rudimentarnim, primitivnim jezičkim oblicima, kao krhotinama jezika-stvarnosti od kojih pokušava da izgradi novi svet i da čoveka uključi, na jedan paradoksalni realnoartificijelni način, u totalitet prirode preko izricanja pesme. Izricanje pesme tako se jednači i sjedinjuje sa sricanjem novog života, a krhotine jezika-stvarnosti sada se zaista doimaju kao čista pesnička težnja za čistom neposrednošću u izricanju i govorom čiste podsvesti; ili, kako Rastko kaže na početku …Jude, koji se sada može shvatiti kao istinski „probuđena svest”:

 

Najzad govoriti slobodno i do kraja. Jednom bar (jednim dahom), makar vas način govora u prvi mah i uvredio da bi se mogla izreći cela misao i da bi se odahnulo. Videće se da ta misao nije tako rđava, kao što ste očekivali, za one bar koji ne planu odmah – i da duh iz koga je oslobođena ne zaslužuje prokletstvo.

 

To što za čoveka uopšte ima otkrovenja u stvarnosti, s ljudske tačke gledišta znači, da je numenon izreciv, jer „intuitivni razum” (kao nekada razum ekstatičnog ili mističkog ćutanja, u Platonovoj filozofiji), razum koji „poznaje” taj numenon, za Rastka predstavlja poezija sama! Očigledno je da je za ovog avangardistu apsolutno ono što se u pojavljivanju skriva. On vidljivim prikazom aludira na nešto što se ne može prikazati. U tom svetlu posmatrana, Rastkova zbirka poprima drugačiju auru. Kao osnovni princip avangardne zbirke Otkrovenje tako se može odrediti „rastuća negacija smisla” (što je i princip moderne umetnosti uopšte), ali uz jedan specifikum – da upravo u tom pokretu negacije, ova avangardno-poetska građevina postaje šifrom apsoluta!

 

Summary: In Rastko Petrović book of poems The Revelation (Otkrovenje), we notice global tendency of Serbian radical avant-garde art: to smash down dominant cultural policy and replace it with the new fresh vision, which includes changes not only in art vut in everyday life also. This book is treated as a program of that tendency, in the context of “optimal projection” of European avant-garde art.

 

LITERATURA

 

-          Aleksić, Branko, Otkrivenje u nadrealizmu, Prosveta, Beograd, b. g.

-          Bahtin, Mihail, Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega veka i renesanse, Nolit, Beograd, 1978.

-          Birger, Peter, Teorija avangarde, Narodna knjiga, Alfa, Beograd, 1998.

-         Bodrijar, Žan, Simulakrumi i simulacija, Svetovi, Novi Sad, 1991.

-         Crnjanski, Miloš, Otkrovenje Rastka Petrovića, u: Književnost između dva rata, Nolit, Beograd, 1965.

-         Derida, Žak, O apokaliptičnom tonu usvojenom nedavno u filozofiji, Oktoih, Podgorica, 1995.

-         Flaker, Aleksandar, Poetika osporavanja, Školska knjiga, Zagreb, 1984.

-         Fridrih, Hugo, Struktura moderne lirike: od sredine 19. do sredine 20. veka, Svetovi, Novi Sad, 2003.

-         Književni žanrovi i tehnike avangarde, zbornik radova, Narodna knjiga, Alfa, Biblioteka „Pojmovnik”, ur. Gojko Tešić, Beograd, 2001.

-         Književno delo Rastka Petrovića, zbornik radova, ur. Đorđije Vuković, Institut za književnost i umetnost, Beograd, 1989.

-         Lusi, Nil, Postmodernistička teorija književnosti, Svetovi, Novi Sad, 1999.

-         Petrović, Rastko, Eseji i članci, u: Dela Rastka Petrovića, knj. VI, Nolit, Beograd, 1974.

-         Petrović, Rastko, Otkrovenje, S. B. Cvijanović, Beograd, 1922, primerak 121.

-         Ristić, Marko, Prisustva, Nolit, Beograd, 1966.

-         Tešić, Gojko, Srpska književna avangarda 1902–1934: književnoistorijski kontekst, Institut za književnost i umetnost, Službeni glasnik, Beograd, 2009.

-         Velmar Janković, Svetlana, Izabranici, Stubovi kulture, Beograd, 2005.

-         Velmer, Albreht, Prilog dijalektici moderne i postmoderne, Bratstvo–jedinstvo, Novi Sad, 1987.

-         Velš, Volfgang, Naša postmoderna moderna, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 2000.

Comments (7)

Tags: , , , , , ,

Bibliotekarski identiteti

Posted on 22 July 2013 by heroji

Aleksandar Radović

 

Bibliotekarski identiteti

 

(Stokić, Simončić Gordana; Vučković, Željko: Biblioteke i identitet. Pančevo: Gradska biblioteka; Novi Sad:  Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2012.)

 

Kao što se „svi (se) pisci romana slažu, uglavnom, kad je reč o svetu u kom živimo”[1], postignuta je, po svemu i uprkos svemu, saglasnost i kad je reč o bibliotekama u kojima „znakove pored puta” čitamo.

U gradu kojim su šetali Konstantin Kavafi i Justina, Aleksandar Veliki i Mauntoliv, Omar Šarif i Klea, nalazi se, u Aleksandriji, „jedanaestospratnica od stakla i betona”[2] koja je u vreme dinastije Ptolomeja, početkom trećeg veka pre naše ere, „po ambiciji i opsegu nadmašila sve postojeće biblioteke.”[3]

Vodeći „knjigofil” s kraja XX i početka XXI veka, Alberto Mangel, izražava želju da u svom „kutku sveta” poseduje sve knjige iz grada koji je „uvek ispijao svoja uživanja sa stilom i u staromodnom tempu.”[4] Autori knjige Biblioteke i identitet, Gordana Stokić Simončić i Željko Vučković u još jednom uspešnom zajedničkom radu utvrđuju da je svako sećanje na Aleksandrijsku biblioteku „nostalgija za univerzalnošću i uređenošću sveta.”[5]

Primenjujući unificirane standarde i procedure, bibliotekari i dokumentalisti svih vremena, od Kalimaha do Dejana Vukićevića, traže tekstovima (na papirusu, hartiji i ekranu ispisanom), knjigom starom i digitalnim printom: dokaze istorijskog trajanja. Odavno pohranjena u bibliotekama, arhivama i gradovima poput Aleksandrije, to se trajanje danas javlja na sajtovima i internet portalima.

Ako je Aleksandrijska biblioteka ogledalo svih drugih biblioteka, a Vavilonska kula imenuje lingvističku raznolikost sveta, identitet je „lik” vaseljene. Definisan sa ličnog, polnog, klasnog, regionalnog i nacionalnog stanovišta, identitet je izučavan, tvrde autori studije Menadžment u bibliotekama, od Parmenida do naših dana.

 


[1] Crnjanski, Miloš, Roman o Londonu, prva knjiga, Beograd, Štampar Makarije; Oktoih, 2008, str. 5.

[2] http://sh.wikipedia.org/wiki/Aleksandrijska_knji%C5%BEnica

[3] Mangel, Alberto, Biblioteka noću, Beograd, Geopoetika, str. 31.

[4] Darel, Lorens, Aleksandrijski kvartet, Klea, Beograd, Red box, Agencija Obradović, 2011, str. 97.

[5] Stokić, Simončić; Vučković, Biblioteke i identitet, Pančevo, Gradska biblioteka; Novi Sad, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2012, str. 12.

 

Tumačenje identiteta kao „prolegomene za istoriju modernog srpskog bibliotekarstva” iz podnaslova knjige u skladu je sa tumačenjima Dubravke Stojanović da „smisao istorijske nauke nije u mikroskopskom posmatranju detalja, već u razumevanju pojava.”[6] Stručno i naučno istraživanje savremene istorije skriptorijuma i biblioteka na balkanskim prostorima, omogućuje Gordani Stokić Simončić i Željku Vučkoviću da sistematizuju znanja o srpskim knjigohranilištima, istaknu primere dobre prakse u ustanovama kulture, ali i opomenu na nedovršene poslove kada je nacionalno bibliotekarstvo u pitanju. Na opisani način, autori razumeju pojave o menadžerima u bibliotekama, javnim bibliotekama i javnom znanju, kulturi čitanja u vremenu interneta, o stranim bibliotekarskim iskustvima…

Tekstovi u knjizi Biblioteke i identitet nastajali su od 2009. do 2012. godine, a već decenijama autorski tandem Stokić-Vučković ispisuje teorijsko-metodološke osnove za stvaranje modernog srpskog bibliotekarstva. Jedna od polaznih tačaka sprovedenog istraživanja je da „srpske biblioteke nemaju izgrađen identitet u javnosti ni u okviru same profesije”[7], a čitaocima knjige ponuđeno je obrazloženje za takav stav. Prema tvrdnjama autora, da bi identitet bio pronađen (u bibliotekama bar!) potrebno je produbljenije istraživanje bibliotečke istorije, ali i uravnoteženiji razvoj informacionih sistema u srpskom bibliotekarstvu. Autori više stotina tekstova na ove teme zalažu se za profesionalno obrazovanje bibliotekara i kvalitetno strukovno udruženje kao šansu za vidljiviji uticaj bibliotekara u srpskom društvu.

Pitanje kako upravljati složenim sistemima kulturnih ustanova u vremenu globalnih ekonomskih i tehnoloških promena i kriza, dominira evropskom i svetskom kulturnom scenom u poslednjih dvadesetak godina. U odgovorima, Gordana Stokić Simončić i Željko Vučković slede tokove evropske humanističke tradicije, ali i domaćih autora. Na stranicama knjige Biblioteke i identitet spominju se ne samo klasici žanra (Umberto Eko, Alberto Mangel i istoričar Džon Toš) već i Džesi Šir, Majkl Gorman, Tomas Kun, Mišel Fuko, ali i Marija Ilić-Agapova, Gavrilo Kovijanić i Dragan Barać.

 


[6] Stojanović, Dubravka, Kaldrma i asfalt: urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890-1914, Beograd, Udruženje za društvenu istoriju, 2012, str. 12.

[7] Stokić, Simončić; Vučković, Biblioteke i identitet, Pančevo, Gradska biblioteka; Novi Sad, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2012., str. 11.

 

 

 

Na stotinu pedeset stranica, jedan od autora Kodeksa bibliotekara Srbije i autorka studije Knjiga i biblioteke kod Srba u Srednjem veku postavljaju pitanje šta je „vizija razvoja biblioteke, njena misija i željena uloga u društvu…”[8] Deset godina posle postavljenog pitanja, naučno, predavačko i publicističko iskustvo Gordani Stokić Simončić i Željku Vučkoviću daje za pravo da biblioteke imenuju kao „veoma značajan – i sve značajniji – segment komunikacionog sistema.”[9]

Miroslavljevo_jevanđelje,_nastalo_krajem_12._veka

Na  primerima istorije biblioteka u Srbiji, ali i njihove savremenosti, od hilandarskih skitija do internetom prezentovanih ustanova kulture, teoretičari bibliotekarstva analiziraju domete postavljene strategije u „društvu znanja”. Strateški cilj biblioteka u Srbiji u prikupljanju, obradi i prezentaciji svih vrsta bibliografskih izvora danas je, prema iskazima autora knjige Biblioteke i identitet, suočen sa brojnim izazovima. Ujedno je to i upozorenje šta bi još trebalo da se učini da bavljenje knjigom u našoj sredini najzad postaje PROFESIJA.

Identitetska strategija u srpskom bibliotekarstvu, nije, prema mišljenju autora knjige Biblioteke i identitet, uspostavljena iz više razloga. Jedan od najbitnijih uslova za razvijanje našeg „bibliotekarskog diskursa” jeste stabilnost društvenih struktura, a srpske biblioteke danas rade u prilikama koje su miljama daleko od evropskih standarda. Istraživanja sprovedena u vezi s posleratnom našom „knjigom o knjizi” (1945-1991; 1991-2011) i tekstom Srpska knjiga i biblioteke na Kosovu i Metohiji pokazuju snažnu vezanost poslovanja biblioteka sa društvom u kojem i „za koje” postoje.

Sadržaj, kvalitet i relevantnost informacionih izvora u Srbiji definisani su Nacionalnom strategijom razvoja informacionog društva koja je usvojena oktobra 2006. godine. Ako su, kako tvrde Gordana Stokić Simončić i Željko Vučković, „biblioteke (su) pretpostavka i temelj individualnog i kolektivnog identiteta”[10], bilo je neophodno, u pomenutom dokumentu „fiksirati” društvene zadatke bibliotekara…

Sporadičan i nedovoljno efikasan razvoj informacione pismenosti u Srbiji stručnjaci svih profila uspešno premošćuju inicijativama, projektnim aktivnostima i profesionalnim obrazovanjem. Na sajtovima dve nacionalne i „blizu dve stotine” srpskih javnih biblioteka nalaze se linkovi koji naučnu i stručnu javnost informišu o digitalizaciji nacionalne baštine i drugim informacionim servisima.

 


[8] Stokić-Simončić, Vučković, Menadžment u bibliotekama, Beograd, izdanje autora, 2003, str. 62.

[9] Stokić, Simončić; Vučković, Biblioteke i identitet, Pančevo, Gradska biblioteka; Novi Sad, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2012, str. 16.

[10] Stokić, Simončić; Vučković, Biblioteke i identitet, Pančevo, Gradska biblioteka; Novi Sad, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu, 2012, str. 8.

 

 

O brizi prema knjizi i čitanju je reč. Prilikom analize profesionalnog statusa, razvojnih perspektiva i nagoveštene budućnosti srpskoj bibliotekarstva, Gordana Stokić Simončić i Željko Vučković referiraju na brojne izvore. Naslovom drugog poglavlja knjige Biblioteke i identitet, autori „prozivaju” Svetlanu Mirčov[11]

Ako se „koreni savremenog srpskog bibliotekarstva nalaze (se) u 18. veku”[12] valja se nadati novim istraživačkim paradigmama koje će, s vremenom, preduzeti bibliotekari u Srbiji. Knjiga Biblioteke i identitet Gordane Stokić Simončić i Željka Vučkovića biće im u tim nastojanjima pravi putokaz.

Izdavači knjige su Gradska biblioteka Pančevo i Filozofski fakulet Univerziteta u Novom Sadu, a studija je opremljena indeksom ličnih imena i indeksom biblioteka i stručnih bibliotekarskih udruženja.

 


[11] Mirčov, Svetlana, Biblioteka-ledžbenica duše, Beograd, Beogradska knjiga, 2012.

[12] Stokić-Simončić, Vučković, nav. delo, str. 19.

Comments (1)

Tags: , , ,

Leonid Šejka, 1965.

Posted on 19 July 2013 by heroji

Aleksa Čelebonović

 

Može izgledati paradoksalno da su slike Leonida Šejke bile uvek predmet polemike u beogradskoj umetničkoj sredini. Mada blisko vezane za opšte priznate, pa čak i konvencionalne principe prikazivanja treće dimenzije i „trompe l’oeil-a”, one su izazivale otpor i revolt jednog dela profesionalnih krugova. Tome je svakako doprinela činjenica da su se u njima nalazili, i još uvek iznova nastaju, drugi elementi koji dokazuju privrženost oveštalim shvatanjima scenske perspektive. Logikom bi se dalo zaključiti da su te teme, motivi, fabule – kad već nisu forme – šokirali savremenike, ali se u praksi, već pri prvom kontaktu sa Šejkinim delima, mora priznati da su im teme sasvim pristupačne i bezopasne, tako da verovatno nisu mogle predstavljati povod za sukobe sa gledaocima. Ono što se vidi su: odaje pune starih predmeta, kristali koji prelamaju svetlost i pokoja usamljena figura u čudnoj istorijskoj odeći; zatim gotski lukovi i arkade iza kojih se u daljinu pruža brežuljkasti predeo. Sve su to, u stvari, plemeniti rekviziti koji aludiraju na prošlost, na kontinuitet istorije, na trajnost i na večnost, predmeti koji ukazuju na platonovski značaj ljudskih razmera i merila, i ne mogu delovati uznemirujuće, buntovno i rušilački, kako bi to često hteli savremeno slikarstvo i intelektualna moda.

Utisku spokojstva i mira, kako u likovnom pogledu, tako i pri posrednom saopštavanju ideja, doprinosi često difuzna svetlost kojom Šejka obavlja svoje motive, tako da se njegovi detaljni opisi materijalnih predmeta pretvaraju u duhovno o s e ć a n j e  o z a r e n o s t i, uzvišene vedrine i optimizma. Ovo važi za naročito za nekoliko slika koje smatramo veoma značajnim za razvitak njegovog slikarstva, kao što su: Odaja svetlozarnosti, Mala terasa, Kvadratna soba, Hronometrija Tlona. U drugom je takvo raspoloženje manje došlo do vizuelnog izražaja, a više je implicitno uključeno u smisao anglomerisanih predmeta, ili skriveno u detalju. U tim slučajevima se Šejka mislilac ističe više kao maštar, kod koga preovlađuje intuicija.

Svetkovina kameleona

Za otkrivanje smisla Šejkinih dela moglo bi se prići sastavljanju glosara u kome bi pojedini predmeti, kao simboli, dobili svoje eksplicitno tumačenje. U objašnjenjima toga spiska trebalo bi ostavljati i otvorene mogućnosti za više rešenja, s obzirom da slikar pronalazi uvek nove odnose među svojim rekvizitima, onako kako teče njegova misao. Osnove njenog kretanja izneo je u svom „Traktatu”, u kome vrlo lucidno analizira ulogu predmeta u slikarstvu, nalazeći nerazlučive veze između krajnjih nefigurativnih pokušaja i najdoslednijeg trodimenzionalnog iluzionizma. Po njemu, umetnik ne može pobeći izvan predmetnosti. On može samo da bira put između njenog izdvajanja i detaljisanja kao što je učinjeno u današnjem apstraktnom slikarstvu, pa i u neorealističkom uključivanju predmeta u „asamblaže”, ili nasuprot tome, put sintetičkog obuhvatanja stvarnosti, njenog spajanja sa saznanjem, onako kao što su se nekada izražavali majstori renesanse i baroka. Za Šejku je ovo drugo rešenje ne samo primamljivije, nego i jedino moguće naspram viših čovečanskih ambicija.

U tim iluzionističkim okvirima, istovremeno podstaknut i sputan realnim svetom, Šejka sastavlja inventar svoje mašte u kome predmetnost više ne odražava sebe nego jednu drugu stvarnost. Slično onom društvu koje, u priči argentinskog književnika Borhesa, sastavlja detaljnu enciklopediju jednog nepostojećeg sveta, tako i Šejka unosi silan rad i preciznost u opisivanju simboličnog odraza svojih snova i verovanja. Moglo bi se raspravljati o tome šta kod njega znači komad cevi ili kružnog pleha koji se odvaja od pozadine; šta staklena kocka koja prelama svetlost; šta retorte, kutije, dragulji, hostija, a šta živa bića kao prerušeni čovek ili paun, ali će se uvek naći različita rešenja. Verovatno je da u toj relativnosti i leži uzrok otpora na koji je on naišao. Njegovo slikarstvo stvarno ne pruža svoju celovitu sliku niti kada se posmatra samo sa tačke gledišta forme, niti kao određeno tumačenje predmeta. Smisao Šejkinih slika treba otkrivati tek iza formalne analize i ikonografije, u celini, u kojoj mašta i erudicija gledalaca imaju svoju ulogu.

 

Januar 1965.

 

            Izložbeni katalog Dragan Lubarda, Leonid Šejka objavljen povodom izložbe u Salonu Moderne galerije (Beograd, 15. I – 5. II 1965). Primerak publikacije se čuva u Likovno-grafičkoj zbirci Biblioteke Matice srpske pod signaturom Ук II 177

Comments (2)

Tags: , , , ,

Isihazam Grigorija Palame: umna molitva kao mogućnost neposrednog Bogopoznanja u Hristu

Posted on 13 July 2013 by heroji

Rastko Mišina

 

Isihazam Grigorija Palame: umna molitva kao mogućnost neposrednog Bogopoznanja u Hristu

 

Sukob kao izazov

 

U četrnaestom veku, u Vizantiji, zgodio se  jedan neobičan dogmatski spor, u kome su učešća uzeli jedan atonski monah i jedan kalabrijski filozof, obojica braneći svoja lična polazišta u razrešavanju složenog bogoslovskog problema. U čvorištu diskusije nalazio se isihastički metod molitve, a posredno se raspravljalo o samoj suštini vizantijskog bogoslovlja, o čovekovom znanju o Bogu, kao i o mogućnostima da se bez posrednika ostvari bogopoznanje u Hristu. Pomenuti monah zvao se Grigorije Palama – čovek prozorljiv i duhovno pismen, izvanrednog obrazovanja i velikih mogućnosti za politički uspeh u životu. Njemu nasuprot, stajao je Varlaam, zanimljiv polemički duh, koji je iz Italije doputovao u Carigrad, kao branitelj principa „apofatičke teologije” – po kojoj čovek ni u kom slučaju ne može neposredno da komunicira s Bogom. Jasno je da je Palama zastupao drugačije stanovište: neposredno opštenje sa Bogom bilo je dostupno svima koji su kršteni, a metoda je bila sadržana u isihastičkoj molitvi. Tako je zapodenut spor koji svojom dugom senkom i danas može da dopre do institucije pravoslavne Crkve, a sama tehnika „umne molitve” verovatno je zanimljiva i za katolike. U osnovi tog spora zatajno leži i problem svrsishodnosti institucije kao posrednika: ako je moguće neposredno spoznati Boga, postavlja se pitanje potrebe za samom institucijom vere. Ipak, pošteno je reći da ni Palama ni Varlaam nisu na ovaj način doživljavali i tumačili svoje tvrdnje niti su hteli da problematizuju svrhu postojanja institucije Crkve.

Mirko Đorđević, sociolog religije, u svojoj knjizi o hrišćanskom personalizmu pozabavio se ovim problemom: „Izazov nije bio mali, a posledice se osećaju i danas – čovek hoće da se nađe nasamo s Bogom i na neki specifičan način i bez posrednika, odnosno Crkve. Iako su monasi – usamljenici zapravo ostajali u Crkvi bez obzira na to što je njihova tehnika proglašavana čak i za jeres. U tom smislu, ta praksa – umna molitva – bila je svojevrsni personalizam pre personalizma; u osnovi je to bio smeo pokušaj da čovek opšti sam – kao ličnost – sa božanskom tajnom” (Đorđević, 1999, 45).[1]

 

Molitvena tehnika

 

Sukob između Grigorija Palame i Varlaama imao je nekoliko etapa: na samom početku spora raspravljalo se o svetovnom obrazovanju. Druga etapa bila je obeležena Varlaamovim napadom na metod molitve koji su upražnjavali vizantijski isihasti. Varlaam je psihotehničke metode „spuštanja uma u srce” označio kao jedan oblik mesalijanskog materijalizma. Tvrdio je da se o Bogu ne može ništa pouzdano znati, izuzev posrednim putem – kroz Sveto Pismo, stvoreni svet ili retka mistička otkrovenja. U trećoj etapi raspravljalo se o sorzecanju netvarne svetlosti. U samom srcu ovog sukoba nalazila se, dakle, isihastička molitva.

Čitajući Jovana Majendorfa, jednog od najznačajnijih pravoslavnih bogoslova i vizantologa, saznajemo da isihastički metod molitve nije bio nov, u vremenu kada se rasprava vodila. „Detaljno ga je opisao Nikifor Isihast, anonimni autor, čiji se Metod svete molitve i pažnje pripisuje u nekim manuskriptima Simeonu Novom Bogoslovu i Grigoriju Sinajskom (1255 – 1346), koji je postao veoma poznat u slovenskim zemljama. Bez sumnje, metod je bio dobro poznat pošto Grigorije Palama navodi kao njegove pristalice takve velike ličnosti Crkve kao što su patrijarh Atanasije I (1289 – 1310) i Teolept, mitropolit filadelfijski (1250 – 1321/26)” (Majendorf, 2001, 114).

Upravo su gledišta Nikifora Isajskog (Isihaste) o „opitnoj” molitvi isprovocirala Varlaama da im se suprotstavi. Usledio je odgovor Grigorija Palame Varlaamu, kao odbrana isihastičke molitvene tehnike, mada je i on prema toj tehnici imao izvesne rezerve.



[1] U Đorđevićevoj knjižici Sloboda i spas:hrišćanski personalizam date su osnovne premise personalizma kao pokreta, istaknute su uloge Nikolaja Berđajeva i Emanuela Munijea u afirmaciji personalističkog učenja, a posebna poglavlja posvećena su istorijskim sporovima unutar institucije Crkve u kojima autor pronalazi najavu personalizma: u osnovi prvog spora bila je čuvena rasprava blaženog Avgustina i Pelagija, na prelasku između IV i  V veka, kada je rimska civilizacija ustupala svoje mesto hrišćanskoj. Drugi spor od važnosti za nastanak personalizma bio je  upravo sukob Grigorija Palame i Varlaama, oko tehnike isihastičke molitve.

       Zato nije naodmet naznačiti osnovne premise opitnog molitvenog metoda, izložene u „Metodu svete molitve i pažnje”.

     Kao prvi uslov zadobijanja umne molitve, Nikifor Isajski ističe obavezu da onaj koji teži takvom daru pronađe kakvog nezabludnog staratelja, duhovnog savetnika, koji bi ga uputio u tajnu umne molitve i štitio ga od mogućih posrnuća. Ako u tom traganju ne bude imao uspeha, potrebno je da se moli Bogu skrušena srca, ne bi li naposletku ipak pronašao odgovarajućeg vodiča.[2]

       Samu molitvenu tehniku Nikifora Isajskog detaljno opisuje Mitropolit Jerotej Vlahos, u jednom radu o Grigoriju Palami: „Da bi um stupo u srce, on preporučuje da se, nakon njegovog usredsređivanja, um povuče prema nosnom prolazu kojim vazduh ulazi u srce, i da se zatim um podstakne i primora da sa udisanjem vazduha siže u srce. Um će tada osetiti radost i nasladu, slično čoveku koji se izdaleka vraća kući i susreće ženu i decu. Kad um jednom stupi u srce, mora se boriti da ne izađe brzo odatle. Um se najpre oseća stešnjeno zbog ograničenog prostora srca. Međutim, kad se jednom na njega navikne, ne može više podneti da luta izvan njega jer se unutra, u srcu, nalazi Carstvo Nebesko.

     Kad se um nađe u srcu, ne bi trebalo da tamo ostane bez dejstva, nego bi trebalo da neprestano izgovara molitvu Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me. Na taj način um biva nerasejan i zaštićen od raznih iskušenja, dok svakodnevno uvećava svoju ljubav i čežnju za Bogom” (Mitropolit Jerotej Vlahos, 2003, 101).

        Ovom opisu možemo dodati i podatak da su isihasti, zarad veće sabranosti uma unutar srca, satima sedeli u tihovanju, brade naslonjene na grudi, fokusirajući pažnju na predeo pupka, izgovarajući u sebi neprestano pomenutu molitvu: „Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj me.” Na ovaj način isihasti su težili bogopoznanju u Hristu, kroz viđenje nestvorene svetlosti.


[2] Slična praksa duhovnog mentorstva oduvek se negovala na Istoku. Ulogu gurua (onoga koji posvećenika može da provede iz tame ka svetlu) u ruskim pravoslavnim manastirima preuzima starec. Takođe, lako se može uočiti paralelizam između same metode isihastičke molitve i spiritualne prakse na nehrišćanskom Istoku. Neki komentatori zapazili su da je isihastička molitva bliska metodi prizivanja božanskog imena koja se praktikuje u islamu, a mogu se uočiti i uticaji indijskog asketizma. Međutim, Jovan Majendorf oštro razlikuje isihastičku mistiku od hinduističke nirvane, smatrajući da ih „deli bezdan” (Majendorf, 1983).

 

Ova svetlost, prema Grigoriju Palami, nije stvoreni posrednik već prirodna energija Božija koja izvire iz Božije suštine, te se sjedinjuje sa čovekom, kao najviši oblik čovekovog bogopoznanja u Hristu.

 

Čistota srca

 

U spisu „O molitvi i čistoti srca” Grigorije Palama pomenuo je dva načina za sjedinjenje čoveka sa Bogom. Prvi je kroz učešće u Božanskim vrlinama, gde postoji mogućnost sjedinjenja, ali bez konkretnog uspeha. Drugi način je kroz molitvu; tek silom molitve čovek može da ostvari Bogopoznanje u Hristu. Pri tome, čovekovo oboženje nije samo plod njegove aktivnosti, već je to dar Božije blagodati,[3] za čije primanje se čovek priprema upravo kroz svoje učešće u vrlini. „Kada u ovom spisu tvrdi da se sjedinjenje čovekovo sa Bogom zbiva i opituje kroz silu molitve, Palama to ne pripisuje čovekovim ličnim silama već to dovodi u vezu sa najvišom ljudskom vrlinom, koja je, takođe, najučinkovitija priprema za ostvarenje obnoviteljskog delovanja Božije blagodati u čoveku” (Georgije I. Manzaridis, 2003, 323).

SvetiGrigorijePalama

Palama i Varlaam različito su doživljavali pojam neprestane molitve, ali se nisu razlikovali u shvatanju da je molitva neophodna. Varlaam je bio mišljenja da se čovek moli neprestano onda kada stekne naviku molitve, a navika podrazumeva svest da čovek ne može činiti ništa bez Božje volje. Molitva postaje neprestana tek onda kada čovek uvidi da mu nema delanja ako Bog to ne želi. Tako Varlaam pripisuje neprestanoj molitvi pasivan karakter, dok Palama molitvu doživljava suprotno – kao aktivnu saradnju čoveka sa duhovnim darom koji je prethodno zadobio kroz Božiju blagodat. Prema Palami, Varlaamovo uverenje ne može da čini molitvu: ono samo prethodi molitvi.

Osim aktivne crte, Palama u molitvi traži i čistotu, kao još jedno obeležje istinske molitvenosti. „Čistota molitve odgovara čistoti srca i uma onoga koji se moli. Ako je um čovekov ostrašćen, čovek ne može pristupiti Bogu niti primiti blagodat” (Georgije I. Manzaridis, 2003, 325). Varlaam i Palama nisu jednako gledali ni na pojam bestrašća, iako su se slagali u tome da je bestrašće neophodni preduslov za sticanje neprestane molitve.



[3] Tadej Vitovnički pominjao je u svojim besedama ovu blagodat kao „besplatnu Božiju blagodat”.

 

Kalabrijac je na bestrašće gledao kao na krajnje umrtvljenje strasnog dela čovekove duše, odbacujući tako svako učešće tela u molitvi. Sa druge strane, atonski monah smatrao je da se taj strasni deo duše može preusmeriti, okrenuti potpuno ka Bogu, te da u molitvi i telo i duša mogu ravnopravno da činodejstvuju.

 

Svetlost kao blagodat

 

Svoje viđenje isihazma Grigorije Palama izneo je u „Trijadama”, sačinjenim od devet traktata. Centralno mesto u „Trijadama” zauzima tema najviših stupnjeva umne molitve, na kojima se čovek, kao prirodno biće, pruža i uzdiže prema natprirodnom. Grci za ove stupnjeve koriste termin theoria, koji donekle odgovara u pravoslavnoj dogmatici odomaćenom pojmu sozercanija. Sergej Horužij u  „Diptihu o tihovanju” opredeljuje se za treći termin – feorija, budući da je sozercanije koje se postiže istrajavanjem u umnoj molitvi ipak od naročite vrste: „To je neizrečeno mističko sozercanie – soedinenie (umno posmatranje – sjedinjavanje), koje se ne ostvaruje ni čulnim promatranjem, niti umnim (to jest, saznanjem), već natprirodnom umnom sposobnošću i takođe uključuje u sebe sjedinjenje s umnim posmatranjem (sozercaniem)” (Sergej Horužij, 2002, 43). Bitna oznaka feorije jeste Božija blagodat koju smo pominjali, a koja se pojavljuje i prima kao Svetlost. Palama u „Trijadama” opominje da nije u pitanju obična čulna svetlost, kao ni svetlost znanja, već posebna, duhovna, Božanska svetlost.[4]

Priroda ove svetlosti bila je još jedan razlog za polemiku Varlaama i Palame. Isihasti su Božansku svetlost doživljavali kao nestvorenu blagodat i energiju Božiju, a ne kao stvoreni simvol Božanske slave. Po Varlaamovom ubeđenju, duhovna svetlost nije bila ništa drugo do fizička, čulno-prijemčiva svetlost. On nije osporavao viđenje svetlosti, ali je negirao bogoslovsko tumačenje tog viđenja. Varlaam je prihvatao mogućnost da isihasti kroz molitvu dožive viđenje umne svetlosti – ako je ta svetlost odraz njihovog sopstvenog uma, a ne emanacija samog Boga. Božansku svetlost o kojoj govore isihasti on je svodio na plan stvorenih stvari, koje mogu da posluže kao pomoć čoveku na njegovom putu ka Bogu.



[4] Fenomen duhovne svetlosti neprocenjivo je značajan za celokupnu prvoslavnu mistiku. Duhovna svetlost, kao nepresušni stvaralački motiv, naročito je bila podticajna za čuvenog ruskog bogoslovskog književnika, Florenskog. Postojanju nestvorene Božanske svetlosti posvedočili su i veliki crkveni oci: Vasilije Veliki, Jovan Zlatousti, Makarije Veliki, Isak Sirin, Maksim Ispovednik, Jovan Damaskin.

 

Za Palamin doživljaj duhovne blagodati kao nestvorene Božanske svetlosti, Varlaam jednostavno nije imao sluha.

Mnogo je truda uložio Grigorije Palama da odbrani isihastičko viđenje prirode Božanske svetlosti; Varlaam je oštro napao isihastička gledišta pitajući kako je moguće da Bog koji se isihastima otkriva kao svetlost istovremeno bude onostran i nepristupan. Palama je taj problem razrešio razlikovanjem suštine i energije u Bogu[5]. Prema Palami, Bog jeste i ostaje nepristupan i onostran po svojoj suštini. Tu suštinu ne mogu spoznati ni ljudi ni Angeli, niti u njoj mogu učestvovati. Međutim, Bog ima neposredan odnos sa svetom kroz Svoju prirodnu energiju, koja je emanacija Božanske prirode, pa je i sama nestvorena.

Da bi podržao i utvrdio svoje učenje, Palama se pozvao na svoje prethodnike, naročito na Maksima Ispovednika, koji naglašava da postojanje dve energije ili volje u Hristu jeste prirodna posledica postojanja dve prirode u Njemu.

Za Palaminu odbranu od Varlaamovih napada jednako su bila važna  i promišljanja Vasilija Velikog: „Nema prirodne suštine bez energije, niti energije bez suštine. Mi, ustvari, znamo za suštinu posredstvom energije; i ta energija projavljuje suštinu i svedoči o njoj. Jer niko nikada nije video Božiju suštinu, ali mi verujemo u tu suštinu posredstvom energije” (Georgije I. Manzaridis, 2003, 334).

432px-Grigorios_Palamas

Prema Palaminom učenju, Božanska nestvorena energija čini nestvorenima i sve one koji u njoj mogu da učestvuju. Ovo je naročito zanimljiva premisa atonskog monaha: ukoliko ne učestvuje u Božanskoj blagodati, čovek ostaje samo stvorena posledica Božanske tvoračke energije, a njihov odnos ostaje na relaciji Tvorac – stvoreno. Ako čovek uzme učešća u nestvorenoj obožujućoj blagodeti – što može da ostvari istrajavanjem u vrlini neprestane molitve – onda i on stiče natprirodna svojstva. Prema svojoj ljudskoj prirodi on i dalje ostaje stvoren, ali se sada uzdiže iznad kategorije stvorenih stvari pošto zadobija nestvorenu Božiju blagodat. Na ovaj način, čovek ne ostaje samo Božija tvorevina, već počinje da učestvuje i u Božijoj neprolaznosti, kroz zadobijenu blagodat – koju je Palama označio kao natčulnu, nestvorenu Božansku svetlost.



[5] Ni ova postavka nije bila novost: još su jelinski oci razlikovali Božansku energiju od Božanske suštine, a ta distinkcija naročito je bila izražena kod kapadokijskih bogoslova.

 

Tako čovek može da opstane u svojoj primarnoj prirodi Božije tvorevine, ali i da se otvori ka svojoj potencijalnoj, drugoj prirodi koja odgovara nestvorenoj Božanskoj energiji.

Razlikovanjem nestvorene suštine i nestovrene energije u Bogu, Grigorije Palama uspeva da očuva Božansko jedinstvo kao netaknuto, a da ipak pokaže kako je zajedništvo Boga sa stvorenim bićima moguće, ostvarivo, iako Božanska priroda ostaje onostrana i nepristupna. Sa druge strane, Varlaam je odbacujući postojanje nestvorene energije, odbacivao svaku mogućnost neposrednog zajedništva sa Bogom i istinskog Bogopoznanja u Hristu.

„Odavde je shvatljiva sva važnost ove misije odbrane onih koji sveto ćute, koju je na sebe preuzeo sv. Grigorije Palama. Braneći atoski isihazam od invektiva Kalabrijca, Palama je branio, u suštini, duhovnu vrednost i autentičnost celokupne mističko-asketske tradicije pravoslavlja” (Sergej Horužij, 2002, 44).

Palamina borba sa Varlaamom, posmatrana u širem kontekstu – kao istorijski duel mističkog i apofatičkog bogoslovlja – bitno je uticala na utvrđivanje tradicije pravoslavne mistike koja je kroz svoju istoriju postojano zastupala mogućnost doživljavanja nestvorene Božanske svetlosti, kao viđenje Božanske prirode koja nema ni početka ni svršetka.

 

Pobeda palamizma

 

Grigorije Palama dobio je saborsku potvrdu svog bogoslovlja 1347. i 1351. godine, a Sabor je još 1341. godine osudio Varlaama zbog njegovog napada na isihastičku tradiciju monaštva. Uprkos tome, mnogi vizantijski bogoslovi – poput Grigorija Akindina, Nikifora Grigorasa i tomiste Prokla Kidonskog – nastavili su da dovode u pitanje bogoslovsko učenje Grigorija Palame. U opiranju Palaminim bogoslovskim postavkama išlo se toliko daleko da su se krivotvorili njegovi spisi, kako bi atonski otac bio predstavljen kao „dvobožac”. Ipak, pobeda palamizma kao trijumf specifično hrišćanskog, bogocentričnog humanizma ničim nije mogla biti dovedena u pitanje.

Sigurno je da eho Palaminog i Varlaamovog spora na neki način i danas odjekuje kroz instituciju pravoslavne Crkve, kao što je izvesno i to da se u ovom bogoslovskom sukobu možda kriju implikacije o kojima nijedna od suprotstavljenih strana nije razmišljala. Stoga je primereno prepustiti poslednju reč Jovanu Majendorfu, koji nas sugestivno podseća na današnju vrednost Palaminih bogoslovskih postavki po kojima čovek može ostvariti neposredno Bogopoznanje u Hristu:

„Njegova suštinska intuicija da oboženje ne potiskuje čovečnost, nego čoveka čini zaista ljudskim je, naravno, veoma važna za naš savremeni pristup; čovek može da bude potpuno čovečan samo ako vaspostavi svoje izgubljeno zajedničarstvo sa Bogom” (Majendorf, 2001, 117.).

 

Literatura

 

Jovan Majendorf: Vizantijsko bogoslovlje, Plato, Beograd, 2001.

Jovan Majendorf: Sveti Grigorije Palama i pravoslavna mistika, Beograd, 1983.

Mitropolit Jerotej Vlahos: Sveti Grigorije Palama kao Svetogorac, u knjizi Pravoslavlje i mistika svetlosti, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog, Beograd, 2003.

Georgije I. Manzaridis: Oboženje čoveka po Sv. Grigoriju Palami i prvoslavnom predanju, u knjizi Pravoslavlje i mistika svetlosti, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog, Beograd, 2003.

Arhiepiskop Vasilije Krivošein: Bogoslovlje Svetog Grigorija Palame, u knjizi Pravoslavlje i mistika svetlosti, Pravoslavna misionarska škola pri hramu Svetog Aleksandra Nevskog, Beograd, 2003.

Sergej Horužij: Diptih o tihovanju, Brimo, Beograd, 2002.

Mirko Đorđević: Sloboda i spas: hrišćanski personalizam, Republika, Beograd, 1999.

Sergij Bulgakov: Pravoslavlje, Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1991.

Mirča Elijade: Vodič kroz svetske religije, Narodna knjiga, Beograd, 1996.

Comments (3)