Archive | January, 2014

Tags: , ,

Danilo Vuksanović: AMERIKANCI SU OD INDIJANACA NAPRAVILI ONO ŠTO NJIMA TREBA

Posted on 12 January 2014 by heroji

Danilo Vuksanović: AMERIKANCI SU OD INDIJANACA NAPRAVILI ONO ŠTO NJIMA TREBA

 

Povod za razgovor sa novosadskim umetnikom Danilom Vuksanovićem bila je njegova nedavna održana samostalna izložba crteža i grafika na Franklin koledžu u Blumingtonu u državi Indijani (SAD). Naziv izložbe „Faksimili nemuštog” ukazuje na civilizacijsku vrednost ćirilice kao pisma koje je više nego većina drugih potisnuto informatičkom ekspanzijom i vremenom u kome su elektronska pisma gotovo u potpunosti zamenila divne kaligrafske preplete rukom pisanih redova. Pored izložbe, Vuksanović je održao i nekoliko predavanja o srpskoj likovnoj sceni, našoj zemlji i regionu  kao  i praktične časove iz oblasti crteža i slikarstva.

 

Izložba.

Inspiraciju za izložene radove pronašao sam u starim srpskim knjigama podjednako kao i na grafitima. Dok sam listao stranice „Stematografije” Hristofora Žefarovića, jedne od najznačajnijih knjiga kod Srba u XVIII veku, nastala je kod mene fascinacija baroknim ćiriličkim slovima. Stematografija je heraldički zbornik na čijim su stranicama bili ravnopravno predstavljeni grafički listovi sa likovima južnoslovenskih svetitelja i izvrsna kaligrafska rešenja. Deo izložbe sastoji se od crteža na papiru. Na njima su ćirilička slova u različitim oblicima i intenzitetima. Kompozicije su uglavnom organizovane u domenu zamišljene stranice knjige ili nekog zapisa. Tačnije, ovim ciklusom crteža i printova transformisao sam vrste ćirilice i ugradio ih u sopstveni likovni jezik. Srpsko pismo bilo je polazište za nove dimenzije mojeg stvaralačkog procesa.
Drugi deo moje američke izložbe obrađuje opšte civilizacijske simbole i znamenja u različitim kolorističkim postavkama. Ovi radovi su proizašli iz mojeg prethodnog ciklusa slika nazvanog „Ravnica istine”. Na ovim radovima je očigledan uticaj grafita i na njima možemo prepoznati specifičnu angažovanost današnjeg trenutka.

danilo vuksanovic

 

Otkuda fascinacija grafitima?

 

Možda otuda što su grafiti anonimni izrazi dostupni svakome. Oni su tu u prolazu i pritom ne mora da se zna ko ih je radio. Dobro, imaš i autorsku varijantu gde obavezno ispod autora stoji njegovo ime. E sad, popularna umetnost, pop art i ono što su uradili sa Baskijatom – moguće je samo u Americi. To znači da su izvukli čoveka koji je živeo grafiti-umetnost i napravili od toga mejnstrim. Mi nismo, a sumnjam i da ćemo ikada biti, na tom civilizacijskom stepenu. Mene grafiti zanimaju pre svega zbog rukopisa. Zbog slova koja nisu čitka. To nisu tako transparentne stvari. Ok, predstave, glave, tela, ali slova. Putem grafita možeš da preneseš poruke koje nisu toliko ograničene mestom odakle dolaziš, niti nacionalnošću. Ti faktori stvaraju predrasude, ali sam mogao da se uverim da su Amerikancima jako bitni.

 

Spomenuo si uticaj Hristofora Žefarovića i Zaharija Orfelina na razvoj grafike u Srba. Koliko su nove generacije grafičara svesne te barokne tradicije u Srba?

 

Slabo. Ta istorijska dimenzija se na akademijama zanemaruje. Posle prve godine studija profesori te ostave da se baviš efektima i ličnim izrazom, ali na suštinu slabo obraćaju pažnju suštinom. Nama niko nije rekao da je „Stematografija” prva sveska u kojoj imaš bakropise koji se tiču nečega našeg, ali po uzoru na zapadne knjige toga doba. Istorija koja je vezana za Nemanjićku Srbiju negovana je kao mit. Zna se da je Nemanja dobio prezime po tome što je istrebljivao Patarene i Bogumile po Bosni, Srbiji i Crnoj Gori jer nisu hteli da prime hrišćanstvo. Nemanja je dobio ime zato što je posle njega ostala praznina. Taj čovek kao i svaki vladar morao je biti strašan, nemilosrdan i grozan. Pitanje je zašto se on pominje kao prvi i zašto je sve od njega krenulo. Njegov heraldički prikaz je bio vizantijski prikaz belog orla koji predstavlja vladara nad svim svetovima koja su četiri beta, čist vizantijski grb koji danas koristi Srbija. Pa ti posle pravi kovanicu Samo Sloga Srbina Spasava!

 

Šta je najviše zanimalo posetioce tvoje izložbe u Americi?

 

Najviše su bili fascinirani onim što je izgledalo najrustičnije – knjigom crteža i zapisima na papiru koji sam sam pravio. Upoznao sam neke likove koji se bave produkcijom ručno pravljenih umetničkih knjiga. To je tamo tržište. Direktor biblioteke koja ima sedam miliona knjiga u elektronskom katalogu imao je vremena da se nađe sa mnom da bih mu ja pokazao moju knjigu. Ja mu kažem da radim u Galeriji Matice srpske i da naša Biblioteka, koja je najstarija kod Srba,  ima te i te knjige i on me prvo pita: je l’ vi to prodajete? Ja mu kažem: ne, mi samo čuvamo. On se začudio. Onda sam otišao u njihovu biblioteku i doneli su mi pisma ruskog cara iz XVI veka u zlatu i sa pečatima… šesnaest komada. Sve je to kod njih. Knjige, rukopisi. Ja gledam, ok, kupili ste Direra, Pikasa, sve to mogu da razumem jer ipak to pripada zapadnoj civilizaciji. Ali ne, oni imaju sve. Sve je kupljeno. Tržište je živo. Postoji posebno tržište ručno pravljenih knjiga. Ručno rađen papir, korice. Baš onako poseban mediji, a ručna izrada. To mi je baš bilo iznenađenje. Znao sam da to postoji, ali nisam znao da se oni time bave sto posto. Direktor te privatne biblioteke mi je ponudio da mi sledeću knjigu crteža otkupi. Hteo je da kupi i kataloge. Oni sve skupljaju. Posle ti odeš na peti sprat biblioteke i nađeš naše najnovije knjige koje su kod nas u broširanom povezu, kod njih u tvrdom. S tim što sve ono što je na latinici prelazi u odeljak za hrvatsko izdavaštvo. Tako je Mihajlo Pantić u hrvatskom odeljku.

 

Držao si i predavanja studentima na Frenklin koledžu.

 

Da. Najzanimljivija im je bila priča o ćirilici jer oni nisu znali da li mi pišemo samo ćirilicom kao Rusi. Posle smo pričali o tome ko koristi koje pismo. Njima su razlike između nas i Rusa minimalne i nepojmive. Posle predavanja pustio sam kratki film o Novom Sadu – čisto turistički: Exit, klopa, ulice. Jedan student mi je rekao da misli da je film prozapadno orjentisan. To znači da je očekivao neku pećinu! Taj grad nije nešto što je on očekivao. Onda su me pitali o novijoj istoriji. Koja Jugoslavija – prva, druga, treća… Koliko sam samo ja promenio država…

 

Neki od radova koje si izložio u Americi tretiraju i aktuelno pitanje ulaska u Evropsku uniju, pa problem bele kuge u Srbiji, a pogotovo u Vojvodini. Da li su uočili taj sloj?

 

Ne, to im nije bilo jasno. Oni misle da smo mi na mnogo nižem nivou razvoja i da nemamo te probleme. Oni ne shvataju da mi ovde imamo sistem kakav-takav. Sada je aktuelan Iran, a u vreme kada smo mi bili aktuelni, za vreme bombardovanja, to jest pre deset godina, studenti s kojima sam imao priliku da pričam bili su jako mladi i ko zna šta su čuli o nama putem medija. Sada je Iran  – novi Vijetnam.

 

Utisci o „obećanoj zemlji”.

 

Možda mi je najveći utisak predstavljao Muzej Indijanaca. Tamo svuda piše: beli čovek došao i oterao Indijance. Kao da je taj beli čovek došao sa Islanda. Koji beli – to ste vi? Na kraju mi prodajete vunene tepihe koje, kao, prave Indijanci za trista dolara. Znači pominju belog čoveka u tamo nekom dalekom licu…. To je američka politika diplomatije. U Americi danas ima četrdeset osam muzeja Indijanaca. Ma, nemaju toliko rezervata. A puštaju i filmove kako Indijanci pletu korpe koje ne propuštaju vodu, pa od toga prave romantične bajke. Kako je Džeromino išao na Svetski izložbu u Pariz… Vlada ga pratila. Poslali ga tamo kao majmuna. Amerikanci su od Indijanaca napravili ono što njima treba. Bio sam fasciniran i činjenicom da u Vašingtonu u Kongresnoj biblioteci možete naći poreklo svoga oca. Njihova logika je: moraš da znaš sve o neprijatelju da bi znao kako da se postaviš.

 

Gde vidiš budućnost kaligrafije?

 

Budući da je kaligrafija veština ručnog ispisivanja slova, mislim da će preći u neku samostalnu likovnu disciplinu kao lepo pisanje. Kad se pogleda stranica jednog pisma, to će biti lep ručni rad. Sada je izmišljanje novih fontova prepušteno timovima dizajnera i digitalnim umetnostima, tako da budućnost kaligrafije vidim u crtežu. Pismo već menja svoju osnovnu funkciju. Uskoro će se rukom pisani tekstovi gledati samo zbog načina kako je napisano, a ne zbog onoga šta je pisac hteo da kaže. Ja sam iskoristio ćirilicu da bih se izrazio na jednoj stranici.

 

Kultura.

 

Za mene je sve što se dešava u našem narodu kultura. Nije kultura samo galerija. Ako neko grozno nariče nad nekim grobom ili ako ima neki odvratan običaj, i to je kultura. Nije to nešto što možeš da skloniš. Mi stalno sklanjamo ono što nam se ne dopada i posle se pojavi „Obraz” ili bilo koji nenormalan fašistički poriv. Odakle fašizam u nekome ko je odrastao kao pionir ili je njegov tata bio pionir? To se dešava zato što se stidimo svoje prošlosti.

 

2009.

 

Razgovarala Dragana Garić

Comments (5)

Tags: , , , , , ,

Šetnјa kroz umove

Posted on 08 January 2014 by heroji

Slobodan Škerović

 

Šetnјa kroz umove

 

Ilija Bakić, U odvajanju, zbirka priča, „Agora”, Zrenjanin 2009.

 

 

Malo ko je u stanju da kao Ilija Bakić uđe u um bića, ljudskog ili neljudskog, i od početka do kraja dosledno mapira svet koji to biće iskušava i svojim postojanjem predstavlja. Unutrašnja snaga bića koja tvori svet, svojim čulnim uplivom i tumačenjem tog upliva, iscrpljuje se činom koji nazivamo, prosto – životom.

U zbirci priča U odvajanju, pisac se bavi, grubo rečeno, dvema vrstama bića. U jednu grupu ubrajamo muškarce i žene, to jest ljude, a u drugu – mašine i kibernetske programe. Analizom uzročnosti i okidača, obrade podataka, zaključivanja i delanja, Ilija Bakić daje, ujedno i preciznu sliku osnovne motivacije koja dolazi iz sveta okolo, kao i izvitoperenu sliku, ili odraz, koja odlikuje biće nastalo unutrašnjim preoblikovanjem i razmeštanjem tih, iz okoline, izvornih poticaja. U krajnjoj liniji, s obzirom na analitički postupak koji Bakić primenjuje, postaje jasno da je razlikovanje dve vrste samo pitanje opažanja prelaza/metamorfoze, odnosno zamene, jedne forme u/ili/za drugu.

U tekstovima ovog pisca, čiji se opus u velikoj meri uklapa u signalistički, avangardni i eksperimentalni korpus savremene srpske književne produkcije, upravo dolazi do izražaja analitički tretman podataka, koji isključuje ideologizaciju na svim nivoima – od emotivne, idejne, estetsko-stilske, pa sve do svođenja predstave celokupnosti sveta na minimalistički, individualni doživljaj izolovanosti u sredini koja predstavlja skup tačaka koje u svakom momentu mogu biti nešto dvojako – nešto što crpi ili nešto što daje energiju, bez koje života nema.

Bakićevo saživljavanje s elementima stvarnosti i predstavom mogućih ishoda, daje naročiti estetski doživljaj trošenja mega-uma „svetske mašine” u ogoljenoj formi „jednog od nas” izloženog surovoj tehnološkoj hemiji primordijalnog bujona kao konačne osnove života.

Ovo svođenje civilizacijskih i kulturnih elemenata pod mikroskopski okular, karakteristično je za Bakića, i predstavlja nužni odmak, izmeštanje iz ready made predstave, kako bi se došlo u kritičku poziciju koja je lišena gorepomenutih emotivnih ili ideoloških filtera.

Crnohumorna obojenost, nastala iz suprotstavljenih pozicija ljudskog sveta i pojedinca u njemu, preteći se nadvija nad svest čitaoca koji se usudi da upluta u ovaj groteskni, kafkijanski svet u kojem jedino odjekuje zlokobni smeh kao odjek pustoši beskonačnog lavirinta bezizlaza.

U Bakićevom opusu, koji se sastoji od hiperrealističnih priča i romana ali i humorom zasićenih parodija i izleta u pop-kulturni mozaički pejsaž, postoji i nikad prekinuta nit optimizma, koja pre svega služi kao vođica i oslonac čitaocu. Ovo je itekako potrebno, jer se često, kao čitaoci, iznenada obremo u bestežinskom okruženju ambisa u koji nas vodi zenonovski dosledno pronicanje u suštinu bespuća. Neke od priča upravo se i završavaju tako, pred konačnim tamnim zastorom, u trenutku kada je neophodno da se načini iskorak iz dovršenog kretanja životnog oblika. Tada, silovita magija Bakićevog putopisa, kao legendarni ubik Filipa K. Dika, obnavlja naše disanje.

Ali, ne poigrava se Bakić – nadom, kao lažnim duhom koji daruje život. Njegovi junaci čine sve u svojoj moći, da se izbore za još jedan dan života. Ono malo inteligencije koju poseduju, koriste do poslednjeg daha. Upravo ovde pisac i zadaje konačni, nemilosrdni udar pečatom. Često precenjena inteligencija ljudskog bića, kao Laokoon, hvata se ukoštac sa surovom stvarnošću i u izvesnoj meri je i osvešćena, ali tek toliko da shvati da je guši i njena sopstvena surovost. A ta surovost posledica je sleđenja „prirodnih” zakona.

Ne treba imati iluzija, čovek je u bezizlaznom položaju, a ono što ga goni – takođe ga i ubija. Kod Bakića je egzegeza isto što i epifanija. Daleko od toga da on u svoje tekstove eksplicitno uvodi diskurs o smislu postojanja. Hladni, scijentistički pristup kao besćutni oklop naleže na živo i toplo tkivo naše kože. Sam dodir stvarnosti je neprijatan. Čovek ne vidi šta bi još tu moglo da se dogodi, osim borbe koja je neminovna. Iako u nevolji, Bakićevi junaci sami traže svoja rešenja, ne vape za pomoć nekom apstraktnom milosrdnom Bogu.

Ono što odlikuje priče u zbirci U odvajanju jeste realizam. Bez obzira na to da li je sam kontekst u sadašnjosti ili bliskoj budućnosti, spoljašnji dekor je samo to, ali način na koji je svet sklopljen je bolno realističan.

u odvajanju

Zbirka U odvajanju sastoji se iz tri grupe po tri priče: I dole, I gore, I između.

Prva grupa se bavi telom: unapređenim, poniženim, predefinisanim i redefinisanim. Pogled je iz telesnih funkcija, koje u međusobnoj sprezi tvore život koje su one same. Ukoliko je u ovim pričama reč o nedorečenosti, ova se odnosi upravo na specifikaciju životnog oblika.

Sledeća grupa priča bavi se životom na svemirskoj stanici – ali životom običnog šljakera koji često i lako ostaje bez posla pretvarajući se tako u prola. Nema tu nikakve svemirskooperske romantike i veličanstvenosti – sve je u sitnoj kalkulaciji sitnih poteza koje tako obezvređeno biće može da proizvede. Kod Bakića je budućnost gore od današnjeg najlošijeg. Ovo specifično poređenje prideva jeste istinsko poniranje u fraktalizaciju civilizacijskog postojanja. Dekorativne estetike kod Bakića nema. Ono što obične ljude spasava od zla ljudskog postojanja uklonjeno je preciznim potezom skalpela. Upoznajte se s golom stvarnošću društvenog bića.

Između, koje je u ovoj knjizi na kraju, uvodi nas u kibernetsku matricu. Dvostruka prepozicija stvarnosti u poslednje tri priče, uvodi u svesni život paralelu u obliku programa koji pod piščevim perom postaju vidljivi, a koji u velikoj meri upravljaju našim životima iz sfere nesvesnog. Ili, bolje rečeno, iz nesagledanog prostora. Prepoznavanje nevidljivog događa se prodiranjem posledica dejstva neopaženih protokola u svest. Ovaj događaj menja predstavu stvarnosti na nivou paradigme. U kolikoj meri smo na raspoloženju „tajanstvenim” silama koje nama upravljaju? Ako je suditi po Bakićevom uvidu, naše je postojanje u potpunosti određeno uzročno-posledičnim nizom kojem je početak zakopan u prošlosti koja seže do Velikog praska a predvidivost stvarnosti isključivo zavisi od sposobnosti da sagledamo mehanizme „svetske mašine” potekle iz tog pradogađaja. Jer, nova, kibernetska stvarnost koja nas u sebe sve više uvlači, nije suštinski različita od svoje prethodnice. Treba samo progledati.

Comments (3)

Tags: , , , ,

Autoportret

Posted on 04 January 2014 by heroji

Dragoslav Čupić

 

Autoportret

 

Rođen[1] (u Subotici, domu vetrova i melanholije), kršten (u radoznaloj želji da zadirkujem Đavola, i prkosim Bogu), odgojen pristojno u okvirima opcrtanim malograđanskim načelima. Samouk, otpadnik, sentimentalna budala, elitista kasnije, sociopata lišen svake empatije i zdrave društvene ambicije (Oh, patvorena samokritičnosti!). Hrabro promašena ličnost[2]… Ranije pripadnik pesničke grupe Zona, u Novom Sadu, u okviru čijeg delovanja izlazi i knjiga, sa slatkom kratkosežnom bitnošću tek nekolikim mladalačkim samoljubljima. Objavljivao u književnoj periodici, pevao na trgovima, traćio vreme, uporno i tvrdoglavo…

            Crtam i slikam još od vremena kada sam kao drotoš i vandrokaš, u staroj bečejskoj kući, u toploj, magičnoj polutami prababine sobe boje usirene krvi, klečao za krevetom, ispred duvarnika sa paunovima, i udisao miris drvenih bojica, opiljaka zarezanih olovaka, i vrljušaka iskorišćene gumice. U sobi je još mirisalo prijatno i blago na staro i znoj, na mokraću iz noćne posude, na kožne kofere i torbe od skaja iza zavesa, na lavandu i naftalin među stvarima duboko složenim u ormarima… (Olfaktorne okolnosti bitne za biografiju bilo koje dužine!) Prababa Kosana upućivala me je u tajne kako se u dva-tri jednostavna poteza umešno izrađuje lik čiča Gliše, i pokazivala mi je, bez ikakvih predznanja o crtežima na svodovima u tami Altamire, kako nacrtati lik poneke divlje ili domaće životinje, sveden na neku prostu, ogoljenu, suštinsku dinamičnost zaustavljenu na trenutak pod rukom ove naivne umetnice…

Stari Novi Sad

Preko osnovnoškolskih i srednjoškolskih zadnjih klupa, tvrdih i nepraktičnih za rad, stići do prikladnijih slikarskih materijala, bio je to dug i zaobilazan put.

Više opredeljen za stil učenja nego za sam stil. (Da nije ovo višeznačna zagonetka?)

Igrom slučaja usmeren uglavnom na gradski pejzaž. Crteži obeleženi nekakvim nazovi romantičnim realizmom, obolelim od skoro bezuspešno sputane preciznosti.

Jovina sa plamenim ljudima pastel akril papir

Radim i pastele, suočen sa izazovima i teško uhvatljivim bogatstvom prirode.

Uradio seriju minijatura ezoteričnih i egzoteričnih, nepristupačnih, ali i pristupačnih vektorskih prostora sila i energija koje prete da rode jedan svet. Koje rađaju i objašnjavaju jedan kosmos.

Difuzan i razuđen, moj rad je na putu svog samorazvitka našao dom na zidovima mnogih domaćih i stranih zaljubljenika u umetnost.

Prazni elementi 6

Određen geografskom širinom i dužinom koja me smešta u tačku pokraj moje voljene Jelene Despić i mojih voljenih mačaka i psa, i ponekad u ulicu čika Jove Zmaja, 21000 Novi Sad, bb, živim i stvaram, odgovoran samo prema velikim mogućnostima i propuštenim prilikama…



[1] 16. marta 1978.

[2] Čarls Simić.

Comments (5)